Zlatni spoj
Primjenom sistemskih ili obiteljskih konstelacija kao metode osobnog razvoja otkrivamo nevidljive poveznice između tijeka događaja u našem životu i sudbina naših predaka. Obrasci doživljavanja i ponašanja koji se prenose iz generacije u generaciju unutar našeg obiteljskog sistema odjednom postaju tako jasno vidljivi nakon što su godinama upravljali našim životom iz sjene koja ih je uspješno skrivala od naše svijesti.
Promatrajući neki svoj konkretan problem na sistemski način ne dobivamo samo uvide koji su nam korisni u njegovu rješavanju nego dobivamo i dragocjene spoznaje o tome kako pristupiti životu općenito ako ga želimo živjeti s više lakoće i spokoja.
Do svakoga od nas život je došao pod određenim okolnostima. Možda nam se sviđaju, a možda i ne. Život je sila koja pronalazi najneobičnije, a nerijetko i vrlo okrutne, putove da se uvijek iznova obnavlja. Kad u djetinjstvu doživimo bolna iskustva jer smo bili zlostavljani, zanemareni, napušteni od roditelja ili siromašni kao odrasla osoba često se pitamo zašto je moralo biti tako. Čini nam se da smo dobili tako malo i ostali uskraćeni za tako puno nečega što bi nas činilo sretnima i danas kao odrasli ljudi ne bismo imali probleme koje imamo. I zato s čežnjom, tugom pa i ljutnjom gledamo u prošlost i u glavi vrtimo rečenice koje počinju s onim opasnim "Da je barem...".
U konstelacijskom radu se ta pretpostavka da su naše životne okolnosti trebale biti drugačije od onoga kakve su stvarno bile naziva dječjom iluzijom. Ta iluzija uključuje beskrajno širok raspon naših želja o tome kako je naš život trebao izgledati i kakva je naša obitelj trebala biti. Međutim, stvarnost je ispala drugačija i čini nam se da nas ta prošlost progoni i sada u odrasloj dobi, a zapravo je suprotno. Mi smo ti koji dječjom upornošću progonimo svoju prošlost u nadi da će se ona promijeniti.
Kad želimo da smo imali neke druge ili barem drugačije roditelje tada sami sebi poručujemo da bismo trebali biti netko drugi ili barem drugačiji da bismo zaslužili sreću. Kad želimo da nam se neki događaji ili iskustva nisu dogodili, a nisu neki drugi koji jesu onda se suprotstavljamo stvarnosti onakvoj kakva jest. Cijena svakog "da barem..." je visoka jer nas zarobljuje u prošlosti. Naš fokus i energija su usmjereni na prošlost na koju ne možemo utjecati umjesto na sadašnjost u kojoj imamo mogućnost izbora i utjecaja na okolnosti našeg života.
Kad zbog povreda u djetinjstvu u našem srcu proklija mržnja ili se kao dobar obrambeni mehanizam čini odbacivanje roditelja i svega što je bilo tada smo u opasnosti da odbacimo sami sebe i vlastiti život, a da toga uopće nismo svjesni. Kako možemo znati da se dogodilo upravo to? Tako što nam ništa ne ide od ruke, nismo zadovoljni sobom i svojim životom. U kojem god području života nešto pokušavamo stvari krenu neželjenim tijekom. Kako to promijeniti?
Između ljubavi i mržnje stoji prihvaćanje koje nam pruža priliku da živimo svoj život na dobar način jer uvažavamo okolnosti pod kojima je došao do nas bez vrednovanja jesu li one bile povoljne ili nepovoljne. Ponekad je jedino što možemo i sve što možemo učiniti vezano uz određenu situaciju jest prihvatiti je takvu kakva jest. Kad se radi o prošlosti to je najbolje što možemo učiniti za svoju sadašnjost i budućnost. Opirati se onome što se dogodilo na način na koji se dogodilo i uporno vjerovati da su tijek događaja ili okolnosti mogle biti drugačije, još gore, morale biti drugačije, crpi našu životnu energiju i drži našu pažnju u mjestu na kojem nam ne mogu za ništa poslužiti.
Kad kažemo "da" svojim roditeljima i njihovim roditeljima i generacijama predaka prije njih; kad kažemo "da" okolnostima našeg rođenja i svemu što smo do ovog trenutka doživjeli tada kažemo jedno veliko "DA" životu. Tada svoju pažnju i energiju možemo usmjeriti u sadašnji trenutak i u njemu proživjeti najbolju verziju sebe i svog života. Tada si dajemo priliku za to, a možda je i iskoristimo.
Prihvaćanje je proces koji može trajati godinama, ali jednom kad smo u miru s našom prošlosti onda prestajemo živjeti u njoj i postajemo slobodni za biti ovdje i sada. Prihvaćanje na naš život djeluje poput kintsugija ili zlatnih spojeva. Radi se o japanskoj umjetnosti popravljanja polomljene keramike spajanjem dijelova na mjestu loma pomoću laka pomiješana s nekim plemenitim metalom u prahu – zlatom, srebrom ili platinom.
Ova se tehnika povezuje s japanskom čajnom ceremonijom i japanskim šogunom Ashikagom Yoshimasom koji je živio u XV. stoljeću u Kyotu. Jednom je polomio svoju omiljenu šalicu za čaj i poslao je u Kinu da je kineski obrtnici poprave. Nezadovoljan što mu se šalica iz Kine vratila s ružnim metalnim spojnicama, potražio je rješenje kod japanskih obrtnika i umjetnika. Znajući koliko šogun uživa u lijepim stvarima, a još više potaknuti njegovom upornošću da spasi šalicu, odlučili su isprobati nešto novo. Pukotine između komada keramike popunili su lakiranom smolom i zlatom u prahu, naglašavajući tako mjesto loma i pretvarajući ga u sastavni dio šalice koji joj daje dodatnu ljepotu i vrijednost.
S vremenom je kintsugi prerastao u životnu filozofiju koja ne bježi od grešaka, nepravilnosti, ožiljaka i lomova već ih prihvaća kao sastavni dio cjeline uvažavajući prošlost u svrhu ljepše i snažnije sadašnjosti.
Prihvaćanje prošlosti djeluje kao zlatni spoj na "pukotine" u našem životu. Osnažuje nas da prigrlimo svoju sudbinu upravo onakvu kakva jest i da na sva prošla iskustva, posebno neugodna i bolna, ne gledamo kao na teret koji moramo nositi nego kao izvor mudrosti koji nas podržava u kreiranju željene budućnosti.
Postoji još nešto važno za našu dobrobit i kvalitetu života što dolazi kao prirodna posljedica prihvaćanja, a što često previdimo jer je suptilno i nevidljivo – osjećaj unutrašnjeg mira. U svijetu u kojem sreću i uspjeh mjerimo izvanjskim kriterijima ovo je stanje iznimno podcijenjeno, a na njemu zapravo počiva dobar život.
Izvorno objavljeno: budidobro.com (08.07.2025.)