Knjiga: Dobrodošli u Ameriku
Romanom "Dobrodošli u Ameriku" (Naklada Ljevak, 2020.) švedska spisateljica i pjesnikinja Linda Boström Knausgård uvodi nas u svijet jedanaestogodišnje djevojčice Ellen koja je odlučila prestati komunicirati s okolinom ne bi li se na taj način zaštitila od odrastanja i odraslih koje ona povezuje s boli.
Tata je umro. Jesam li vam to rekla? Ja sam za to kriva. Molila sam Boga da umre i umro je. Jednog jutra ležao je ukočen u krevetu. Moje riječi imale su takvu moć. Možda ono s rastom nije istina? Možda sam prestala govoriti jer mi se želja ispunila. Mislite da želite da vam se želje ispune. A ne želite. Nipošto ne želite da vam se želje ispune. To poremeti red. Red kakav ustvari želite. Želite biti razočarani. Želite biti povrijeđeni i boriti se za preživljavanje. Želite dobiti pogrešne darove za rođendan. Možda mislite da želite ono što ste zamislili, ali ne želite.
Čitajući ovaj roman nalazimo se u glavi glavne junakinje i svjedočimo, bez cenzure, njenim mislima i doživljaju života i okolnosti u kojima se nalazi. Izmjenjuju se uspomene na godine kada je obitelj još bila na okupu i, barem naizgled, skladna s onima kada se pojavljuju problemi zbog duševne bolesti oca i rastave braka roditelja te sadašnjosti u kojoj je otac preminuo, a Ellen živi s majkom i bratom.
U zahodu sam imala pravo malo skladište knjiga, sendviča, voća. Nalazilo se na najvišoj polici, skriveno iza toaletnog papira, koji smo uvijek kupovali u balama. Čim bi mama zalupila ulazna vrata za sobom, brat bi se okomio na mene, a ja bih pohitala u zahod. Ondje bi sjedila satima. Čitala sam knjige ili barem pokušavala pojmiti napisano, no od straha najčešće sam samo klizila preko riječi i zaboravljala sve što sam pročitala. Nakon nekog vremena prisjelo bi mu vrebati pred vratima. Imali smo prešutan dogovor da nakon toga mogu izaći. Tad bismo se igrali. Igrali bismo se gusara ili slijepaca. Smjela sam se igrati s njim ako bih mu dopustila da mi čupa nokte. Zažmirila bih i ispružila ruke. Iščupani, ležali su poput prozorčića na njegovu dlanu.
Namjerno ili slučajno, autorica nas podsjeća na sudbinsku dimenziju odnosa roditelj-dijete, a to je neraskidiva veza koja postoji i opstaje čak i onda kad je roditelj sve samo ne dobar i brižan, štoviše, i kada predstavlja direktnu prijetnju dobrobiti vlastitog djeteta. S obzirom da se osjećala ugroženom od vlastitog oca zbog njegove neuračunljivosti uslijed bolesti, u trenutku njegove smrti Ellen osjeća olakšanje i veću sigurnost. Međutim, iako je zazivala njegovu smrt u svojim molitvama shvaća da to nije ono što je stvarno željela. Autorica kroz prizmu djeteta nudi upečatljiv prikaz višeslojnog i mučnog iskustva odrastanja u disfunkcionalnoj obitelji i kako ništa u životu nije samo crno ili bijelo.
Bili smo svijetla obitelj. Mamina svjetlost dostajala je za sve nas. Njezina svjetlost izlijevala se po nama. Nekoć sam se ponosila mamom. Bila je ljepša od svih na roditeljskom sastanku. Razgovarala je s nastavnicom i drugim roditeljima. Ostavljala je snažan dojam. Nitko joj se nije mogao suprotstaviti. Ponajmanje ja. Mogu li to sada? Mogu li joj se suprotstaviti? Je li ona razlog moje šutnje i je li moguće da netko drugi zauzima toliki dio tvog života? Ti si samo dijete, rekla bi mama i primila me ispod brade da je pogledam. Ti si samo dijete i sad bi bilo dosta. Čuješ me? Dosta.
L. Boström Knausgård debitirala je zbirkom poezije "Gör mig behaglig för såret" (1998.), a značajniju pažnju književnih kritičara i čitatelja zadobila je zbirkom kratkih priča "Grand Mal" (2011.). Uz roman "Dobrodošli u Ameriku", nominiran za prestižnu švedsku književnu nagradu August, objavila je još dva prozna naslova: "Helioskatastrofen" (2013.), i "Oktobarsko dijete" (Naklada Ljevak, 2020.). Autorica je i radijskog dokumentarca "Jag skulle kunna vara USA's president" (2005.) čija je tema bipolarni poremećaj koji joj je i samoj dijagnosticiran.
Izvorno objavljeno: budidobro.com (14.04.2021.)