Knjiga: Oktobarsko dijete
Švedska spisateljica i pjesnikinja Linda Boström Knausgård, debitirala je zbirkom poezije "Gör mig behaglig för såret" (1998.), a značajniju pažnju književnih kritičara i čitatelja zadobila je zbirkom kratkih priča "Grand Mal" (2011.). Uslijedila je objava još tri romana: "Helioskatastrofen" (2013.), "Dobrodošli u Ameriku" (2016.) i "Oktobarsko dijete" (2019.). Linda Boström Knausgård autorica je i radijskog dokumentarca "Jag skulle kunna vara USA's president" (2005.) čija je tema bipolarni poremećaj koji joj je i samoj dijagnosticiran.
Bila sam rastrojena. Moje odluke nisu dugo držale vodu, nemir bi se proširio i bilo mi je teško jer nisam bila sposobna razlučiti što je dobro, a što loše za mene. Uvijek sam se divila svojim prijateljima koji znaju što da rade u različitim situacijama. Ja to nikada nisam naučila. U svakom sam trenutku kao početnik u ovom životu. Volim biti vani u prirodi s djecom i ići u kino. To znam. Postala sam asocijalna osoba s velikom potrebom za drugim ljudima. Istraživanja sada pokazuju da bi osjećaj usamljenosti mogao biti nasljedan.
Roman "Oktobarsko dijete" (Naklada Ljevak, 2020.) je uvelike autobiografski jer u njemu spisateljica otvoreno progovara o svom braku i obitelji, djetinjstvu i roditeljima, svojoj bolesti i vremenu provedenom u psihijatrijskoj ustanovi gdje je bila izložena terapiji elektrošokovima čija posljedica može biti gubitak pamćenja. Do 2016. godine bila je udana za norveškog pisca Karla-Ovea Knausgårda koji je u svom autobiografskom heksalogu "Moja borba" također detaljno pisao o njihovom zajedničkom životu te se ovaj roman L. Boström Knausgård smatra svojevrsnom njenom stranom njihove priče.
Jednom sam se nakon terapije probudila s jednom zjenicom uvećanom, a drugom malenom poput točkice. To je izazvalo zabrinutost u tvornici. To nije bilo ono što su očekivali i zato su mi namjeravali snimiti mozak. Gledala sam se u ogledalu dok je sestra Maria stajala pored mene i tužno rekla da postoji rizik da ću sada tako zauvijek izgledati. Kao da me bilo briga. Fućkalo mi se za moje zjenice. Zašto ne bih mogla imati jednu zjenicu koja se boji svjetla i drugu koja sve propušta. Bipolarne zjenice. Tako bi bilo i bolje, barem bi se na meni moglo vidjeti kakva sam.
"Oktobarsko dijete" otkriva unutarnji svijet osobe koja se bori sa psihičkim poremećajem. S jedne strane je preplavljena vlastitim nemirima i uvučena u njihov začarani krug, a s druge u stanju promišljati i pisati o tome s odmakom. Bez zadrške progovara o razapetosti između bolesti i potrebe da bude odgovorna majka svoje četvero djece te suprugovom napuštanju. Jednako otvoreno opisuje svoje djetinjstvo i odnos s roditeljima koje je, dobrim dijelom, odredila psihička bolest njenog oca. Upravo na temelju vlastitog iskustva, kroz roman provlači i opravdanost primjene terapije elektrošokovima kao učinkovitog načina liječenja pacijenata oboljelih od određenih psihičkih bolesti. Čitajući ovaj roman L. Boström Knausgård stječe se dojam da je i o najtežim stvarima u životu lako govoriti, da je tuđe i vlastite greške moguće sagledati bez osuđivanja, da ništa nije tako strašno da se s tim ne bismo mogli suočiti, prihvatiti i nastaviti živjeti.
Mislila sam da smo on i ja zapisani u zvijezdama. To sam ti i rekla kad si mi rekao da hoćeš razvod. Mnogo je vremena prošlo otkada si se zadnji put ponašala kao da nam je zapisano u zvijezdama, rekao si, a onda smo se otišli provozati autom, vozili smo se po prirodi i razgovarali, bilo je kasno proljeće i sve je cvjetalo, a usred svega toga onaj osjećaj da se sada, upravo sada, zidovi ruše oko mene. I usred tog osjećaja da se radi o životu i smrti, opet neka vrsta veselja zbog povezanosti s tobom. Razgovarali smo, već odavno nisi tako razgovarao sa mnom. Kao da nešto želiš. Bili smo to nas dvoje, zadnji put.
Izvorno objavljeno: budidobro.com (09.12.2020.)