Knjiga: Digitalna demencija - Kako mi i naša djeca silazimo s uma

Njemački psihijatar, psiholog i neuroznanstvenik Manfred Spitzer objavio je 2012. godine knjigu "Digitalna demencija - Kako mi i naša djeca silazimo s uma" (Naklada Ljevak, 2018.) koja je privukla veliku pozornost struke i šire javnosti te si priskrbio epitet "mrzitelja medija". U njoj na sustavan i jednostavan način znanstveno utvrđenim činjenicama potkrepljuje svoju tezu da (pretjerano) korištenje digitalnih medija u svrhu obrazovanja, zabave i/ili socijalne interakcije šteti funkcioniranju mozga, a posebno njegovom razvoju kod djece.

Demencija je više od puke zaboravnosti. Tako se i za mene kod digitalne demencije radi o više toga, a ne samo o tome da mladi ljudi očito postaju sve zaboravniji, na što su prvi put upozorili korejski znanstvenici 2007. Štoviše, radi se o kognitivnoj učinkovitosti, mišljenju, sposobnosti kritičkog razmišljanja, o pregledu nad "gustom strujom informacija". Ako blagajnica strojno zbraja "2 plus 2" i ne uoči da rezultat 400 mora biti pogrešan, ako NASA-in satelit završi u pijesku (umjesto da ga pošalje u beskonačni svemir), jer nikome nije zapelo za oko da inčevi i milje nisu isto što i centimetri i kilometri, ili ako bankar promaši račun za 55 milijardi eura, to naposljetku samo znači da nitko više ne misli o tome što radi. Očito u tim slučajevima nitko nije grubo u glavi izračunao što bi po redu veličina trebalo ispasti, nego se umjesto toga uzdao u nekog digitalnog asistenta. Tko, naprotiv, računa uz pomoć šibera ili abaka, mora u duhu uzeti u obzir redove veličina i ne može doći do sasvim nevjerojatnog rezultata.

Iako prevladava mišljenje da su digitalni mediji apsolutno poželjni u svakodnevnom životu i vrlo korisni kako potpora u obrazovanju kako djece tako i odraslih, Spitzer iznosi suprotan stav utemeljen na analizi istraživanja koja su provedena na tu temu. Naime, ona ne samo da ne potvrđuju pozitivne učinke na dječji razvoj nego mahom ukazuju na njihov negativan utjecaj. U najboljem slučaju, ne upućuju na negativne, ali ni na pozitivne efekte. Iz toga razloga glorificiranje digitalnih medija u svrhu učenja autor primarno povezuje s dobrim marketingom i lobiranjem IT industrije da se njihovi proizvodi što šire koriste, a tako i što bolje prodaju. Mozak je, u određenoj mjeri, poput mišića - što ga se više koristi, odnosno optereti to više raste i jača dok u suprotnom kržlja. Tonus mozga se povećava dubljom obradom informacija što digitalni mediji onemogućavaju.

Vaše doživljavanje, osjećanje, mišljenje i djelovanje ostavljaju tragove u vašem mozgu - tragove pamćenja - kako se nazivaju već više od stotinu godina. Koliko im dobro pristaje ta oznaka, objasnila je tek moderna neurologija: time što električni impulsi teku preko živčanih spojeva (sinapsi) te se sinapse mijenjaju i bolje provode impulse. Dugoročno to znači da si impulsi utiru staze u vašem mozgu. Te utabane staze su strukturalni tragovi, a ne teoretske tvorevine. Stvaranjem tih tragova znanost o mozgu već desetljećima pomno istražuje i naziva neuroplastičnošću. Ali za to postoji i jedno sasvim jednostavno ime: učenje. Tko je u životu mnogo učio (ne "bubao", nego se zaista udubljivao i prerađivao), taj u svom mozgu ima mnogo tragova koji mu omogućuju snalaženje u svijetu i efektivno djelovanje. Kaže se i: on je mentalno "na visini".

Poseban aspekt priče o digitalnim medijima odnosi se na njihov utjecaj na međuljudske odnose, njihovu kvalitetu i kvantitetu. Spitzer i u ovom slučaju ističe paradoks koji se očituje u tome da društvene mreže naglašavaju svoju funkciju povezivanja i zbližavanja ljudi, a istraživanja ukazuju na to da upravo one ni u kom slučaju ne vode do brojnijih ili boljih kontakata, nego do socijalne izolacije i površnih kontakata. Kao i kod većeg negativnog utjecaja primjene digitalnih medija u usvajanju novih znanja kod djece nego kod odraslih (koji su odrastali bez njih te ih koriste u zreloj dobi), tako i u slučaju korištenja društvenih mreža veću štetu one rade djeci nego odraslima. Istraživanja pokazuju da postoji proporcionalnost u broju prijatelja i društvenih interakcija kod odraslih (tko ima više stvarnih prijatelja, ima i više virtualnih) za razliku od djece kod kojih društvene mreže zakidaju razvoj socijalnih vještina u stvarnom životu zbog čega veliki broj društvenih kontakata na mrežama ne prati i širok krug prijatelja u realnosti što potiče osjećaj usamljenosti i izoliranosti kod djece, a posebno tinejdžera.

Digitalni mediji vode do toga da manje koristimo mozak, čime njegova učinkovitost s vremenom opada. Oni k tome ometaju oblikovanje mozga mladih ljudi, pa njihova mentalna učinkovitost ostaje od samog početka ispod razine koju bi bez tih medija mogli postići. To se nipošto ne odnosi samo na mišljenje nego i na našu volju, naše emocije i prije svega na naše društveno ponašanje. Učinci su mnogostruko dokazani i odvijaju se preko različitih mehanizama, koji su u velikoj mjeri razjašnjeni zahvaljujući različitim istraživanjima, posebice istraživanjima mozga.

Iako su ljudi ti koji svojim sposobnostima, znanjima i inovativnošću, dakle mozgom, razvijaju nove tehnologije, sam taj mozak evolucijski nije tako baždaren da ih može konzumirati bez negativnih posljedica stoga je važno umjereno ih koristiti, a i dalje prednost dati životnom stilu koji je više od današnjeg i još od davnina po mjeri (spiljskog) čovjeka te uključuje: zdravu prehranu, aktivno kretanje i boravak u prirodi, bivanje u sadašnjem trenutku, što više smijeha i plemenske povezanosti u smislu međusobnog pomaganja i brige za svoje bližnje te zajednički provedenog vremena u neposrednom kontaktu.

Izvorno objavljeno: budidobro.com (21.11.2019.)

https://budidobro.com/digitalna-demencija-kako-mi-i-nasa-djeca-silazimo-s-uma/

Intervju s Manfredom Spitzerom pročitajte ovdje.