Manfred Spitzer: Digitalni mediji - (ne)prijatelji modernog čovjeka 

Njemački psihijatar, psiholog i neuroznanstvenik Manfred Spitzer objavio je 2012. godine knjigu "Digitalna demencija - kako mi i naša djeca silazimo s uma" (Naklada Ljevak, 2018.) koja je privukla veliku pozornost struke, ali i šire javnosti jer progovara o negativnim učincima korištenja digitalnih medija na naše zdravlje i kvalitetu života što je posve suprotno raširenom uvjerenju da nam upravo oni olakšavaju i obogaćuju svakodnevni život kako u sferi posla tako i u slobodno vrijeme. Spitzer je direktor Psihijatrijske sveučilišne bolnice u Ulmu i osnivač Centra za neuroznanost u istom gradu. Nakon diplome na Sveučilištu u Freiburgu predavao je na nekima od najvećih svjetskih sveučilišta poput Heidelberga, Harvarda i Oregona. Dobitnik je brojnih prestižnih znanstvenih nagrada i priznanja (nagrada Duphar Research Award Njemačkog društva za psihijatriju, psihoterapiju i neurologiju; nagrada Cogito Fondacije Cogito; znanstvena nagrada Fondacija Margrit Egner itd.) i autor velikog broja znanstvenih radova iz područja neuroznanosti, učenja, psihologije i psihijatrije. Osim knjige "Digitalna demencija - kako mi i naša djeca silazimo s uma" napisao je i nekoliko knjiga s područja psihopatologije, učenja i dječjeg razvoja. Njegova najnovija knjiga "Usamljenost: Neprepoznata bolest" (Naklada Ljevak, 2019.) objavljena je 2018. godine i predstavlja svojevrstan nastavak problematiziranja utjecaja digitalnih medija na zdravlje i životni stil suvremenog čovjeka no primarno s aspekta razvoja i održavanja socijalnih interakcija odnosno međuljudskih odnosa. Sredinom prosinca prošle godine Manfred Spitzer boravio je u Zagrebu povodom promocije navedene knjige te kao sudionik 2. međunarodnog znanstveno-stručnog skupa Odjela za psihologiju Hrvatskog katoličkog sveučilišta s predavanjem na temu Mozak i um: promicanje dobrobiti pojedinca i zajednice. Tom prigodom razgovarali smo s njim o ulozi i utjecaju digitalnih medija na naš svakodnevni život, zdravlje i dobrobit.

1. Što je bio ključni poticaj da napišete knjigu "Digitalna demencija - kako mi i naša djeca silazimo s uma"?

Odgovor je vrlo jednostavan - moja djeca! Dugi niz godina bavim se učenjem iz perspektive neuroznanosti o čemu sam i napisao knjigu o neuralnim mrežama i simulacijama funkcioniranja mozga. Bavim se neuroplastičnošću mozga odnosno njegovom sposobnošću da se mijenja. Ako je točno da se naš mozak stalno mijenja uslijed podražaja kojima je izložen i tako gradi nove sinapse što se događa s našom djecom kad su satima svaki dan izloženi digitalnim medijima. Počeo sam istraživati i došao do spoznaja koje nisu nimalo ugodne. IT industrija je najmoćnija industrija na svijetu i prikazuju digitalizaciju kao nešto poželjno i ostvaruju ogroman profit na zdravlju, obrazovanju i životnom stilu naše djece umjesto da o njima brinu.

2. Kako doskočiti moćnom lobiju IT industrije i informirati širu javnost o stvarnim posljedicama korištenja digitalnih medija na naše zdravlje?

Nikada nije postojao bogatiji lobi od onog koji danas čine vodeće IT kompanije Apple, Google, Amazon, Microsoft i Facebook. Dosad sam napisao tri knjige u kojima problematiziram utjecaj digitalnih medija na naše zdravlje i život općenito. Digitalna demencija je prevedena na dvadesetak jezika. Moguće ju je pročitati na kineskom, korejskom, japanskom, ruskom, hrvatskom i slovačkom, ali ne i na engleskom. Ipak, situacija se mijenja i sve sam optimističniji po pitanju informiranosti opće populacije o ovim temama. U siječnju 2018. Appleovi investitori uputili su ovoj kompaniji upit vezano uz mogućnost da je milijarde ljudi tuže zbog štetnih posljedica pretjeranog korištenja pametnih telefona na njihovo zdravlje te kako to može dugoročno utjecati na njen profit, a time i na povrat njihovih ulaganja. U lipnju iste godine na razvojnoj konferenciji Apple nije predstavljao nove gadgete već operativni sustav koji korisnicima nudi mogućnosti bolje kontrole korištenja pametnih telefona kako njih samih tako i njihove djece. Dakle, Apple se nije oglušio već je aktivno odgovorio na traženje svojih investitora i ponudio svojim korisnicima alate kojima mogu bolje upravljati svojim vremenom i upotrebom njihovih proizvoda i, na neki način, skinuli odgovornost sa sebe i prebacili je na korisnike. U rujnu 2018. godine sedmogodišnjak iz Hamburga je organizirao javni prosvjed kojim je želio upozoriti roditelje da više "gledaju u svoju djecu, a manje u svoje pametne telefone". Događaj je popratila njemačka nacionalna televizija. Do kraja iste godine, također u Njemačkoj, provedeno je istraživanje na dvije tisuće mladih između 14 i 24 godine identično onom prije pet godina u kojem ih se pitalo o kvaliteti i kvantiteti njihovog korištenja digitalnih medija. Oko 60% njih je izjavilo da bi ih trebali manje koristiti u budućnosti jer im štete i oduzimaju vrijeme za druge aktivnosti te predstavljaju izvor stresa. Ono što govorim nije usamljeni glas pojedinca već odražava mišljenje sve većeg broja ljudi. Mladi u Njemačkoj, poput svojih vršnjaka u drugim dijelovima svijeta, smišljaju svoj jezik (žargon) kojim se koriste u svakodnevnoj komunikaciji i već godinama se bira tzv. riječ godine i jedna od riječi pobjednica otprije nekoliko godina je "smombie" skraćenica od smartphone zombie (op.a. ova se riječ prvotno odnosila na pješake koji hodaju ulicama polako i potpuno ignoriraju što se događa oko njih jer su zadubljeni u ekrane svojih mobitela što ih čini opasnim sudionicima u prometu. Zbog toga su neki gradovi uspostavili posebne pješačke staze za korisnike mobitela. Od 2017. godine ona se odnosi na pojedince s dijagnozom ovisnosti o internetu i pretjeranog korištenja digitalnih medija).

3. Kako upotreba digitalnih medija utječe na naš mozak odnosno zdravlje u cjelini?

Pametni telefoni izazivaju kratkovidnost zbog veličine ekrana i blizine očima. Isto kao i prekomjerno čitanje knjiga no ono već odavno nije problem među mladima jer u Njemačkoj tinejdžeri prosječno čitaju knjigu 15 minuta dnevno. S druge strane, sjevernokorejski tinejdžeri provedu samo na mobitelu prosječno 5.4 sata dnevno, a tu su još i ostali dostupni mediji. U Sjedinjenim američkim državama djeca između 8 i 12 godina koriste digitalne medije 6 sati dnevno, tinejdžeri u dobi od 13 do 19 godina 9 sati, a odrasli 9 sati i 20 minuta od čega na posao otpada svega 1.5 sat. To doprinosi nastanku pandemije kratkovidnosti. U normalnoj populaciji očekuje se da 1 do 5% ljudi pati od kratkovidnosti dok je u Europi 30-50% mladih do 20-te godine života kratkovidno. U Kini taj postotak iznosi 80, a u Južnoj Koreji 95. Raširenost kratkovidnosti se ne mora nužno činiti strašnom zbog dostupnosti pomagala poput naočala i leća te mogućnosti laserske korekcije vida no važno je znati da postojanje deformacije očne jabučice povećava vjerojatnost razvoja četiri vrste bolesti koje mogu rezultirati sljepoćom. Radi se o glaukomu, katarakti, makularnoj degeneraciji i ablaciji mrežnice. Ako su ove bolesti sve prisutnije među svjetskom populacijom i, ujedno, posredno mogu dovesti do porasta udjela slijepih na primjeru Kine gdje je postotak mladih s kratkovidnošću 80% dolazimo do brojke od milijardu uskoro odraslih ljudi od kojih neka samo 5% njih s vremenom izgubi vid dolazimo do brojke od 15 milijuna slijepih u kineskoj populaciji. Stoga ne čudi da je kineska vlada ove godine zabranila primjenu pametnih telefona u školama te uvela pravilo da učenici i studenti moraju svakih dva sata izaći vani na prirodno svjetlo jer ono fokusira oči i izoštrava vid. Ovo su pokušaji da se i kroz zakonodavstvo spriječi crni scenarij o povećanom udjelu slijepih u Kini u skorijoj budućnosti. Prekomjerna izloženost naših očiju pametnim telefonima dok se razvijaju, dakle u djetinjstvu, ometa i onemogućuje dosezanje njihove pune funkcionalnosti za razliku od očiju odraslih na koje je taj utjecaj znatno manji. Oči i mozak se razvijaju negdje do 30-te godine života, a izloženost umjetnim slikama i zvukovima s ekrana, manjak mirisnih senzacija, fine motorike i kretanja tijela općenito pogubno djeluju na njihov razvoj. Dosadašnja opsežna istraživanja pokazuju da što je veća izloženost djece vrtićke i školske dobi digitalnim medijima to su učestaliji razvojni problemi i disfunkcije mozga što je vidljivo iz rezultata koje ona postižu na testovima kognitivnih sposobnosti. Pojednostavljeno rečeno, kognitivno nerazvijeniji pojedinci imaju manje šanse za dugovječnost, sretan i prosperitetan život. Nadalje, pretjerana konzumacija digitalnih medija povezana je s pretilošću, nesanicom i dijabetesom. Pametni telefoni su posredno postali vodeći uzrok smrtnosti, ostavivši iza sebe prometne nesreće i alkoholizam. Kao izvor stresa mogu dovesti do raka, infektivnih bolesti, depresije i anksioznosti te smanjene empatije, a zbog ranije spomenutog ometanja ranog razvoja mozga i do demencije u starijoj dobi. Prema svemu ovome, negativni učinci pušenja na zdravlje čine se kao sitnica s prosjekom od 140 tisuća smrtnih slučajeva godišnje u Njemačkoj odnosno 7 milijuna umrlih u zadnjih pola stoljeća od posljedica pušenja. Pametni telefoni nanose puno veću štetu našem zdravlju i obrazovanju, ali i funkcioniranju društva u cjelini.

4. Kakvo je službeno mišljenje psihologa, psihijatara, neuroznanstvenika i drugih relevantnih stručnjaka o utjecaju digitalnih medija na naše zdravlje?

Nedavno je Njemačko društvo dječje i adolescentne medicine objavilo preporuku prema kojoj djeca do 11-te godine života ne bi trebala koristiti pametne telefone tako da se može reći da se relevantne struke sve više javno izjašnjavaju na ovu temu. Inače, u Njemačkoj djeca svoj prvi pametni telefon dobivaju prosječno u dobi od 9 godina. Pametni telefoni, ponovno naglašavam, izazivaju ovisnost poput alkohola ili pušenja, no za razliku od njih djeci u vrtićima ne činimo dostupnima alkohol i cigarete.

5. U svojoj knjizi "Digitalna demencija - kako mi i naša djeca silazimo s uma" ističete da pretjerana upotreba digitalnih medija ne narušava samo kognitivne funkcije čovjeka već i njegov društveni život. Na koji način se to događa?

Ljudi su znatiželjni i druželjubivi. Zanima ih što se događa u životima drugih ljudi. Žele se svidjeti drugima, vole nagrade, pažnju, lajkove. To je naše biološko i kulturno naslijeđe. Facebook, Snapchat i Instagram, koji svi pripadaju Marku Zuckerbergu, koriste te spoznaje o ljudima kako bi ih učinili ovisnima o svojim aplikacijama. Društvene mreže su u samom svom nazivu (engl. Social media) kontradiktorne jer naglašavaju svoju glavnu funkciju, a to je povezivanje ljudi. Međutim, socijalne interakcije su neposredne dok su društvene mreže ništa drugo doli posrednik (medij odnosno medijator) u komunikaciji i povezivanju ljudi i sami po sebi otklanjaju neposrednost u međuljudskim odnosima. Oni nam se nude kao neposredni posrednik u našim socijalnim interakcijama. Nešto poput oženjenog neženje, a takvo što ne postoji. Što s 5.4 milijarde ljudi koji, primjenom društvenih mreža, pokušavaju ostvariti neposredne kontakte i to ne uspijevaju pa postaju frustrirani. Najnovije studije pokazuju da veći intenzitet korištenja društvenih mreža povećava veća vjerojatnost pojave depresije kod pojedinca. Istraživanje provedeno u Velikoj Britaniji upućuje na dvostruko veću vjerojatnost pojave depresivnosti u dobi od 18 godina u djevojčica koje s 14 godina provode više od tri sata dnevno na Facebooku. Depresija među mladim djevojkama je relativno česta. Ako je upotrebom digitalnih medija njena vjerojatnost udvostručuje govorimo o desecima tisuća depresivnih djevojaka. Tu činjenicu ne bismo smjeli zanemariti. Veliko istraživanje provedeno u SAD-u u razdoblju od 2010. do 2016. godine otkrilo je stopostotni porast broja samoubojstava među djevojkama i mladim ženama. Radi se o tisućama i tisućama izgubljenih života u toj dobnoj i rodnoj skupini. Na nama je da zaštitimo našu djecu i ne dozvolimo monetizaciju njihovog djetinjstva. Sama riječ monetizacija koja označava unovčivanje nečega odnosno zaradu na nečemu nastala je upravo u okviru IT industrije i oni se trude monetizirati sve moguće aspekte čovjekovog života.

6. Razvoj IT tehnologije i digitalnih medija stvorilo je industriju video igara. Koje su prednosti i nedostaci igranja video igara?

Iako se pokušava uvjeriti javnost da video igre doprinose našem zdravlju i dobrobiti to nije slučaj. Npr. za igru Pokemoni se tvrdilo da potiče igrače na više kretanja. Istraživanje je pokazalo da je to točno u prva četiri tjedna igranja, a poslije ne. Što se tiče bilo koje sportske video igre u odnosu na stvarno bavljenje sportom vrijedi sljedeće: "Nijedan e-sport nije sport i točka!". I ovdje se radi samo o stvaranju profita nauštrb našeg zdravlja i zdravlja naše djece te riziku od razvoja još jedne vrste ovisnosti.

7. U knjizi "Usamljenost: Neprepoznata bolest" spominjete roditeljski pristup odgoju slikovito opisan kao "Ti si jako poseban/na", a koji karakterizira da roditelji svom djetetu stalno naglašavaju kako je ono posebno i iznimno. Kako takav pristup djeci utječe na njihovu osobnost i ponašanje?

Ukratko, takav pristup povećava sklonost narcisoidnosti u djece. Kad sam bio mali nikada mi nije palo napamet uzeti očev fotoaparat i pokušati slikati samog sebe, a danas su selfieji glavni motiv za fotografiranje. U SAD-u su proveli istraživanje u trajanju od četrdeset godina na generacijama studenata iste dobi postavljajući im ista pitanja. Rezultati su pokazali značajan porast egocentričnosti i narcisoidnosti, a opadanje empatije za druge. Slične studije provedene i u drugim zemljama svijeta potvrdile su isto.

8. Što čini razliku između samoće i usamljenosti?

Usamljenost je subjektivan osjećaj negativnog predznaka. Bolan je i ne volimo ga. Samoća označava vrijeme koje doslovno provodimo sami, bez drugih ljudi. U istraživanjima koja ispituju koliko vremena provodimo s drugima i koliko se osjećamo povezani s njima, ova dva stanja ostvaruju nisku povezanost. Drugim riječima, ima usamljenih pojedinaca okruženih s puno ljudi s kojima ostvaruju redoviti kontakt i "izoliranih" pojedinaca s rijetkim kontaktima koji se, svejedno, osjećaju zadovoljavajuće povezani s drugima odnosno ne osjećaju se napušteni. Poanta moje knjige o usamljenosti jest da se radi o stresnom i bolnom osjećaju koji narušava naše zdravlje. Centar za bol u mozgu je identičan dijelu mozga koji se aktivira u slučaju usamljenosti. Drugim riječima, osjećaj boli i usamljenosti aktiviraju isto područje u mozgu zbog čega bi se za uklanjanje osjećaja usamljenosti mogli jednako učinkovito koristiti lijekovi protiv bolova. Međutim, zbog njihovih brojnih nuspojava to nije preporučljivo. S druge strane, iz istih razloga moguće je osjet boli umanjiti npr. gledajući fotografiju svoje obitelji. Stoga nije rijetkost da se na noćnim ormarićima uz krevete bolesnika nalaze obiteljske fotografije. Konstatacija da je usamljenost glavni uzrok smrtnosti u zapadnim zemljama zvuči nevjerojatno no rezultati epidemioloških istraživanja upravo to potvrđuju. Veliki broj ispitanika je odgovarao na pitanja o svom zdravstvenom stanju (tlak, pretilost, dijabetes...) i životnim navikama (alkohol, pušenje...), a jedno pitanje se odnosilo i na osjećaj usamljenosti. Studija objavljena 2010. godine pokazala je da svi štetni utjecaji na zdravlje od zagađenog zraka koji udišemo preko pušenja do dijabetesa u manjoj ili većoj mjeri povećavaju rizik od smrti. Ono što je bilo neočekivano jest da je usamljenost izbila na prvo mjesto rizičnih faktora. Zbog toga je provedeno novo istraživanje na 3.5 milijuna ispitanika čiji su rezultati objavljeni 2015. godine i ono je potvrdilo prethodne nalaze. Jedna druga studija je pokazala da što smo usamljeniji to više osjećamo tzv. egzistencijalnu nesigurnost. Primjerice, pitajte osobu 25 puta tijekom dva tjedna mogu li posljednjoj osobi s kojom su se susreli pozvoniti na vrata usred noći i zamoliti je da prespavaju kod nje jer se ne osjećaju dobro i oni koji češće odgovore potvrdno zasigurno imaju osjećaj da u njihovom životu postoji dovoljno ljudi na koje se mogu osloniti i zamoliti ih za pomoć. S druge strane, oni koji imaju više niječnih odgovora nemaju primjerenu socijalnu mrežu od koje mogu očekivati potporu. Ovaj subjektivan doživljaj ispitanika vezano uz kvalitetu njegove socijalne mreže je uparen s rezultatima mjerenja hormona stresa u krvi i dobivena je jasna povezanost koju se može interpretirati kao vezu između osjećaja usamljenosti i doživljavanja stresa. Ako tijekom klizanja propadnete kroz tanak led tijelo će u takvoj stresnoj situaciji djelovati na način da vam da dodatnu energiju tako što će otpustiti više šećera u krv, povisiti tlak, napeti mišiće, a staviti u drugi plan funkcije poput rasta stanica, reprodukcije i probave. Ukoliko se tijelo svakodnevno osjeća kao da je u stresnoj situaciji to će u nekom trenutku rezultirati razvojem dijabetesa zbog povišene razine šećera u krvi ili hipertenzije zbog povišenog tlaka. Nadalje, oslabljen odgovor imunološkog sustava omogućit će učestalije upale pluća, bubrega i druge infekcije kao i povećanu vjerojatnost obolijevanja od raka jer nije u stanju učinkovito uništavati zloćudne stanice u tijelu. Usporeno obnavljanje stanica čini kosti krhkijima, a time i lomljivijima. Ukratko, usamljenost kao značajan izvor stresa potencira pojavu većine drugih rizičnih faktora smrtnosti zbog čega je nazivam "Ubojicom broj 1" kad govorimo o najčešćim uzrocima smrtnosti kod ljudi.

9. Što je s usamljenosti u braku i partnerskim odnosima?

Bilo kakva veza nije bolja od nikakve - to se mora reći. Kvaliteta odnosa između partnera je ono što utječe na pojavu osjećaja usamljenosti. Doduše ima i iznimaka. Primjerice, jedna studija na dijabetičarima je pokazala da će suprug dijabetičar kojem supruga određuje što će jesti živjeti duže, ali će njegovo zadovoljstvo njihovim brakom zato biti manje. Muškarci u vezama ili braku u pravilu žive dulje od samaca jer se partnerice brinu o njima za razliku od žena koje su dugovječnije kad su same. Iznimka su muškarci u vezi ili braku s partnericom koju karakterizira emocionalna nestabilnost. U tom slučaju raste vjerojatnost da će se, uz prosječnih šest godina koliko muškarci kraće žive od žena, njihov život skratiti za otprilike još dodatnih šest godina.

10. Kakva je veza između novca i usamljenosti?

Novac nas čini samostalnima, neovisnima o drugima. Iz tog razloga, što imamo više novca smanjuje se naša potreba da se oslanjamo na druge ljude i održavamo svoju društvenu mrežu. Treba paziti da se ne upadne u ovu klopku jer novac ne može nadomjestiti međuljudske odnose i bliskost s drugima.

11. Polazeći od stručnih i znanstvenih spoznaja koje posjedujete, što bi bio Vaš savjet za "zdrav i sretan" život u današnjem digitalnom dobu?

Važno je imati na umu što je doista dobro za nas, što je u skladu s našom ljudskom prirodom. Družiti se i provoditi vrijeme s našim bližnjima. Baviti sportom, stvarati glazbu, umjetnost, bilo što u čemu uživamo. Boraviti u prirodi. Podcjenjujemo blagotvorne učinke koje boravak u prirodi ima na naše zdravlje i dobrobit. I naravno, izbjegavati umjetne stvari, a posebno digitalne medije.

Izvorno objavljeno: budidobro.com (06.01.2020.)

https://budidobro.com/intervju-manfred-spitzer-digitalni-mediji-neprijatelji-covjeka/