Psihološka otpornost - biti superjunak svog života

Psihološka otpornost (engl. resilience) se definira kao proces uspješne prilagodbe u kriznim odnosno stresnim situacijama. Kada doživimo traumu ili tragediju; suočimo se sa zdravstvenim, obiteljskim, poslovnim ili financijskim problemima; nevoljama ili prijetnjama bilo koje vrste to od nas zahtijeva pronalaženje određene "strategije preživljavanja". Ljudi koji posjeduju psihološku otpornost koriste se svim dostupnim resursima kako bi se što bolje nosili s nepoželjnim okolnostima u kojima su se zatekli. Otpornost obuhvaća održivost, sprječavanje nastanka ili smanjenje smetnji nakon značajnog stresa, ali i brz oporavak od smetnji koje nastanu kao posljedica doživljenog rizika (Davydov i sur., 2010.). Ona ne pomaže samo u tome da prevladamo teškoće već može potaknuti i razvoj te unaprjeđenje kvalitete života u budućnosti jer, između ostaloga, izrasta iz naše kreativnosti i proaktivnosti.

Po jutru se dan ne poznaje

Američka razvojna psihologinja Emily Werner je 1955. godine započela revolucionarno i značajno Kauai longitudinalno istraživanje, u kojem je praćena kohorta 698 djece na havajskom otoku Kauai od rođenja (1955.) do srednje životne dobi. Istraživanje se bavilo utjecajem različitih rizičnih i zaštitnih čimbenika na njihov razvoj koji je procjenjivan u 1., 2., 10., 18., 32. i 40. godini života. Rizičnim razvojnim čimbenicima kojima su djeca bila izložena smatrani su: siromaštvo, perinatalne komplikacije, obiteljska nesloga i sukobi, rastava, psihopatologija roditelja te niži stupanj obrazovanja. Kod dvije trećine djece koja su bila izložena četirima ili više rizičnih čimbenika, razvile su se određene smetnje poput emocionalnih problema, teškoća u učenju i neprilagođenog ponašanja, a kod preostale jedne trećine nisu uočene nikakve teškoće tijekom djetinjstva i adolescencije te su odrasli u dobro prilagođene i uspješne ljude. Dodatno značajno otkriće ovog istraživanja bilo je da je u odrasloj dobi (s 32 i 40 godina), većina djece, posebno one ženskog roda, koja je imala teškoće u ranijim fazama života, ostvarila pozitivnu prilagodbu. Ovakav poželjan tijek događaja objašnjava se pojavom novih prilika poput nastavka obrazovanja, polaska u vojsku, sklapanja braka, oporavka od ozbiljne bolesti ili nesreće, te u nešto manjoj mjeri, psihoterapije, koje su za te ispitanike predstavljale značajne prekretnice koje su dovele do dugotrajnih pozitivnih promjena u njihovim životima. Takve prilike omogućuju stjecanje i poboljšanje socijalnih vještina i profesionalnih kompetencija, donose ekonomsku stabilnost i životnu strukturiranost, osjećaj uključenosti u zajednicu, kao i izvor emocionalne podrške (Werner, 2005).

Kako izgraditi svoj nevidljivi štit

Psihološka otpornost nije urođena i moguće ju je razvijati i unaprjeđivati. Usvajanjem novih vještina i navika, na koje smo nerijetko "prisiljeni" kada se suočimo s neugodnim i izazovnim situacijama, ujedno potičemo svoj osobni rast što slikovito potvrđuje i poslovica Što nas ne ubije, ojača nas.

Provedena istraživanja upućuju na postojanje određenih obrazaca ponašanja koji osnažuju našu otpornost, a time i kapacitet da se nosimo sa stresnim životnim događajima i okolnostima. Uvođenjem i prakticiranjem tih poželjnih obrazaca u naše svakodnevno funkcioniranjem stvaramo i jačamo svoj nevidljivi štit u obrani od (ne)očekivanih teških i neželjenih situacija koje će nas zadesiti tijekom života.

• (Samo)svijest - preispitivati se (ali ne i osuđivati); biti svjestan svojih misli (posebno ograničavajućih uvjerenja), osjećaja i ponašanja; objektivno sagledati situacije u kojima se zateknemo kao i identificirati svoje "snage" i "slabosti" u tim konkretnim okolnostima uvelike pomaže u učinkovitom suočavanju sa životnim poteškoćama, problemima i stresom općenito.
• Briga o sebi - uključuje brigu o tjelesnom i mentalnom zdravlju, usvajanje zdravih navika (od uravnotežene prehrane, redovite tjelesne aktivnosti, meditacije, joge i sl. do umjerene i ciljane "konzumacije" digitalnih medija) te izbjegavanje ovisničkog ponašanja bilo koje vrste (alkohol, cigarete, narkotici, lijekovi za smirenje...).
• Samoefikasnost - način na koji pristupamo životnim situacijama, svakodnevnim i "mirnodopskim" kao i onima koje su nam teške i traumatične, utječe na našu funkcionalnost i osjećaj uspješnosti. U tome će nam pomoći prihvaćanje stava da su promjene i stresne situacije sastavni dio života i da ne trebamo imati odgovore na sve što nam se u životu događa, ali možemo sagledati situaciju iz različitih perspektiva i razmotriti sve mogućnosti koje nam stoje na raspolaganju da si je olakšamo. Poželjno je učiti iz prošlih iskustava i koristiti stečeno znanje za učinkovito nošenje s novim situacijama kao i zadržati optimizam u smislu usmjeravanja na pozitivne aspekte situacije, odnosno one koje nam mogu biti od koristi. Također, svoje vrijeme i energiju trebamo usmjeriti na područja u životu na koja imamo utjecaja te u okviru njih postavljati ciljeve, tražiti rješenja i proaktivno djelovati. Na sve navedeno, kao tajni sastojak u recepturi naše psihološke otpornosti, poželjno je dodati i što više smisla za humor.
• Društvena mreža - uspostavljanje i njegovanje dugotrajnih i bliskih donosa s "važnim" drugima (obitelj, prijatelji); selektivnost u biranju osoba s kojima provodimo većinu svog vremena u smislu da se okružimo ljudima koji nam pružaju podršku i pozitivno se odnose prema nama (izbjegavati tzv. toksične osobe koje imaju sklonost kritizirati, omalovažavati, iskorištavati...); traženje i prihvaćanje tuđe pomoći u teškim situacijama ukoliko nam to može koristiti da ih brže i uspješnije prevladamo.

Što više pozitivnih navika usvojimo to je veća vjerojatnost da ćemo spremniji dočekati i uspješnije prevladati stresna razdoblja, ali i da ćemo se s više lakoće i efikasnosti nositi sa svakodnevnim životnim iskušenjima. No, ukoliko nas određena krizna situacija ipak zadesi "nespremne" kao tri ključne strategije "prve pomoći" stručnjakinja u području psihološke otpornosti i ravnateljica novozelandskog Instituta za dobrobit i otpornost dr. sc. Lucy Hone izdvaja sljedeće:

• Prihvatiti patnju kao sastavni dio života.
• Usmjeriti pažnju na (i najmanja) pozitivna iskustva u datom trenutku te stvari i okolnosti na koje možemo utjecati i mijenjati u našu korist.
• Svakodnevno preispitivati svoje misli i ponašanja na način da se zapitamo u kojoj mjeri nam ona pomažu ili odmažu da se osjećamo dobro odnosno bolje.