Knjiga: Tri žene

Američka novinarka i spisateljica Lisa Taddeo posvetila se osmogodišnjem istraživanju kako bi napisala istinitu priču o seksualnom životu triju stvarnih žena. Provela je s njima tisuće sati u osobnom kontaktu ili komunicirajući telefonom, preko poruka i e-pošte. Kako bi svoju knjigu "Tri žene" (Mozaik knjiga, 2020.) učinila što vjerodostojnijom glavne junakinje dodatno je pratila na društvenim mrežama, razgovarala s njihovim članovima obitelji i prijateljima, novinarima, sucima, odvjetnicima, istražiteljima, kolegama i znancima, prikupljala i analizirala sudske spise i novinske članke. U dva slučaja je i sama provela neko vrijeme u gradu u kojima su živjele kako bi bolje upoznala njihovu svakodnevicu te je i osobno svjedočila mnogim trenucima opisanima u knjizi. Događaje iz prošlosti autorica je rekonstruirala na temelju sjećanja, korespondencije i dnevnika tih žena.

Maggie misli da neki ljudi žive kao da su sigurni da će dobiti još jedan život. Još jednu mogućnost da budu cool i popularni ili pametni i bogati te da se mnogo seksaju. Ponašaju se kao da je u redu u ovom životu jednostavno uzmaknuti i samo ga gledati kao film. Maggie je pobožna katolkinja pa ne vjeruje u druge živote. Odlučila je maksimalno iskoristiti ovaj. Želi doživjeti sve, ali želi se i držati onoga na što je njezina vjera obvezuje. Primjerice, uzrujala se kad joj je Melia rekla da je trudna. Nije ispravno seksati se izvan braka. Ali, djevojčica Emily je bez grijeha, zvjezdana. Maggie ne može zamisliti da je rođena u grijehu. Osobito sada kad Dane i Melia imaju isto, zvučno prezime. Imaju blender. Ništa nije toliko katoličko i obvezujuće kao čist, bijeli blender.

Autorica je izabrala iznijeti priče Maggie, Line i Sloane jer su bile spremne biti iskrene prema sebi i svojoj žudnji, ali i zato jer je smatrala da se mnoge druge žene mogu poistovjetiti s njima. Ne nužno s njihovim konkretnim proživljenim iskustvima (iako ni to nije isključeno), koliko s emocijama i stanjima koja zbog njih prolaze.

Lina sada pati od tih bolova i u svojim bistrijim trenucima vjeruje da su to boli slomljenog srca iz prošlosti, usamljenosti jedanaest godina. Silovanja. Usamljenosti cijelog života. Zna da postoje žene koje supruzi ne žele ševiti niti ljubiti. I one bi je razumjele. Ali, mnogi ljudi rekli bi joj neka umukne, neka bude sretna zbog svoje djece i svoje lijepe kuće. Ona i Ed imaju generator za slučaj oluje.

One noći u hotelskoj sobi osjeća se ekstatično slobodnom od boli. Poslije će, sa samopouzdanjem osobe koja nema što izgubiti, reći skupini: - Kad sam s tim muškarcem, ništa me ne boli. Osjećam se divno. Stoga me možete osuđivati jer sam s Aidanom, sve me možete osuđivati. Ali, ja sam pronašla nešto što me oslobađa boli, a dok ne osjetite moju bol, ne biste me trebale osuđivati. Žene ne bi trebale osuđivati život druge žene ako nisu proživjele njezinu vatru.

Lisa Taddeo dokumentaristički opisuje živote triju žena - ono što je vidljivo na van, ali i njihov unutarnji svijet. Čitajući njenu knjigu uranjamo, bez cenzure, u njihove misli, osjećaje, stanja i najiskonskije porive. Otkrivamo kako nas iskustva iz djetinjstva, posebno traumatična i neugodna, oblikuju kao odrasle osobe i neumoljivo slijede kroz život na vrlo suptilan način (dok ih ne osvijestimo), ali s vrlo opipljivim i, nerijetko, nepovratnim posljedicama.

Hoy svoju završnu riječ počinje tvrdnjom da Aaron Knodel jednostavno nije mogao biti u seksualnom odnosu prije, tijekom ili nakon nastave. Usredotočuje se na logistiku. Seks pretvara u nešto što se ne prelijeva preko granica. Govoreći o Maggie kaže: - Vama ću reći da sjećanja s vremenom postanu ono što želite da budu. Ne nužno ono što je doista bilo.

- Što ti, dovraga, znaš o mladim ženama - pomišlja Maggie. - Ne pamtimo ono što želimo upamtiti. Pamtimo ono što ne možemo zaboraviti.

Maggie, Lina i Sloane "samo" su željele ljubav, prisnost i prihvaćanje, a suočile su se s osuđivanjem i prijekim pogledima okoline. Maggie je zbog veze sa svojim srednjoškolskim nastavnikom završila na sudu, Lina je zbog nezadovoljstva odnosom s mužem razorila svoju, naizgled, skladnu obitelj, a Sloane je u prigrlila trećeg u bračnoj postelji. Ovo je knjiga o žudnji i gdje nas sve može dovesti ili odvesti.

Sloane je poželjela zagrliti Jenny i reći joj za nesreću koju je njezina majka doživjela te kako ju je otac otjerao od kuće. Kako je to potom odredilo način na koji je bila majka Sloane. Željela je opisati svoju nesreću i koliko se tada osjećala loše, koliko se uvijek osjećala loše zbog nečega što je zamalo učinila ili nije učinila. Željela je reći Jenny o tome kako ju je brat upitao želi li brijati s njim, dok je još bila djevojčica. Željela joj je reći kako je tada imala krevet s četiri stupa i nefunkcionalni kamin u svojoj velikoj, lijepoj ružičastoj sobi. Željela je reći kako je sve izvana izgledalo potpuno savršeno.

L. Taddeo nam nudi iskustvo bivanja "u tuđoj koži", a onda je nemoguće ne suosjećati, ne razumjeti onoga u čijoj smo koži. Iz takve perspektive teško je osuđivati, dijeliti savjete "što bi bilo najbolje" ili "kako je ispravno postupiti". Podsjeća nas da je vrlo nezahvalno prosuđivati druge isključivo na temelju njihovog ponašanja i djela jer su ona samo vidljivi dio onoga što osoba proživljava. Ona su vanjska manifestacija unutarnjih stanja i borbi s kojima se svatko od nas nosi na manje ili više zadovoljavajući način. Knjiga "Tri žene" pronašla je svoj put do čitatelja što potvrđuju osvojeno prvo mjesto na listi najprodavanije publicistike The New York Timesa u 2019. godini kao i nagrada British Book Awards u 2020. godini.

Izvorno objavljeno: Inkubator sreće (03.12.2020.)

https://www.inkubatorsrece.com/index.php/tri-zene-price-o-zudnji/