Knjiga: Pouke života

Pronalazimo mnogo toga na ovom dugom, ponekad čudnom putovanju koje nazivamo životom, 

ali većinom  pronalazimo sebe.

David Kessler

Ako život shvatimo kao neprekinuti proces učenja od rođenja do smrti onda na sve što nam se događa i što proživljavamo gledamo kao na lekcije koje treba svladati. Ukoliko ih uspješno usvojimo na kraju životnog puta očekuje nas nagrada u vidu mira sa samim sobom, drugima, svijetom kakav jest te vlastitom prolaznošću, odnosno smrtnošću. Upravo ljudi koji su se suočili sa izvjesnom smrti uslijed teške bolesti ili nesreće u svojim posljednjim mjesecima, tjednima, danima ili satima života ponajbolje svjedoče o onome što je tijekom njegovog trajanja istinski vrijedno spoznati. Psihijatrica i novinarka Elisabeth Kübler-Ross pionirka je na području proučavanja i podučavanja psihološke dimenzije smrti i umiranja. Njen dugogodišnji rad i istraživanje ove tematike rezultirao je objavljivanjem preko 20 knjiga o smrti, a prva od njih O smrti i umiranju objavljena 1969. godine donosi i danas općeprihvaćeni koncept pet stadija kroz koje prolaze pacijenti oboljeli od terminalnih bolesti: poricanje, ljutnja, pregovaranje, depresija i prihvaćanje. Cijeli je svoj profesionalni angažman posvetila radu s umirućima i njihovim obiteljima, a posljednja knjiga koju je napisala u koautorstvu s Davidom Kesslerom, stručnjakom za iscjeljivanje i gubitak, "Pouke života" (Planetopija, 2016.) riznica je pouka koje bi svaki čovjek u životu trebao primjenjivati kako bi spokojan dočekao njegov kraj. U radu s velikim brojem teško bolesnih i umirućih pacijenata autori su prikupili brojna svjedočanstva i promišljanja iz kojih su se dale iščitati određene univerzalne teme, odnosno pouke o životu i življenju, a odnose se na poimanje autentičnosti, ljubavi, odnosa, gubitka, snage, krivnje, vremena, straha, ljutnje, igre, strpljivosti, prepuštanja, opraštanja i sreće.

To što mi jesmo znači odavanje priznanja integritetu naše ljudskosti. To uključuje one tamne dijelove našeg bića koje često pokušavamo sakriti. Ponekad mislimo da nas privlači samo dobro, ali nas zapravo privlači autentično. Nama se sviđaju ljudi koji su stvarniji od onih koji kriju svoju pravu osobnost ispod slojeva umjetne dobrote.

Osobna autentičnost važna je svakom čovjeku, čak i ako o njoj ne razmišlja na svjesnoj razini, a manifestira se kroz pitanja poput: Tko sam? Živim li život kakav želim? Ispunjavam li svoja ili tuđa očekivanja? Koja je moja životna svrha?, itd. Od rođenja nas se odgaja kako bismo se uklopili u postojeće društvene okvire, prihvatili dominantne vrijednosti, uvjerenja i norme kao svoje vlastite. Proces socijalizacije je ništa drugo nego ukalupljivanje svakog novorođenog čovjeka u postojeće okolnosti, strukture i vrijednosni sustav zajednice iz koje je potekao. S jedne strane i do jednog trenutka u životu prihvaćanje tih datosti omogućava preživljavanje i uklapanje dok s druge strane i u drugom trenutku one mogu postati ograničavajući i otežavajući faktori našeg osobnog razvoja i samoispunjenja. Živjeti u skladu sa sobom može postati pravi izazov pa i lavovska borba što autori lijepo opisuju rečenicom: Baš kao što dobra nema bez lošega ili svjetla bez mraka, nema ni rasta bez gubitka. Iako to čudno zvuči, također, nema ni gubitka bez razvoja.

Nerijetko je teško prepoznati svoje prioritete, potrebe, želje i osluškivati svoj unutarnji glas u svakodnevnici pretrpanoj podražajima svih vrsta i rutinama koje nam pomažu da se s njima nosimo. Život na autopilotu omogućava da budemo učinkoviti u poznatim okolnostima no pruža otpor kada pokušavamo nešto promijeniti u koordinatama svog životnog leta.

Njegujete li svoju dušu, hranite li je? Koje aktivnosti poduzimate kako biste se bolje osjećali i baš vam je drago što ste ih poduzeli? Kada volimo sebe, život ispunjavamo aktivnostima koje izmamljuju osmijeh na našim licima. To su stvari koje čine da naša srca i naše duše pjevaju. To nisu uvijek "dobre stvari" koje su nas učili da trebamo napraviti, to su stvari koje činimo samo za sebe.

Mnogi od nas ostajemo na putanji za koju već neko (duže) vrijeme osjećamo da nije smjer kojim želimo ići vukući za sobom terete prošlosti i strahujući od budućnosti.

Postoji divna sloboda u znanju da ono što smo bili jučer ne definira apsolutno tko smo danas. Ne morate biti lancima vezani za svoju prošlost. Mnogi od nas bude se svako jutro i tuširaju, perući jučerašnju prljavštinu sa sebe, ali još uvijek nosimo jučerašnje emocije. To ne mora biti tako. Možemo postati novi i početi ispočetka, možemo pozdraviti dan svježi i čisti - ako možemo usmjeriti svoju svijest na sadašnjost, ako možemo vidjeti život onakav kakav stvarno jest. Kada ne živimo u trenutku, ne vidimo jedni druge, a ni sebe. A ako ne živimo u trenutku, ne možemo pronaći sreću.

Strah je u većini slučajeva glavni razlog zašto se ne odlučujemo na promjene, zašto se ne usuđujemo pokrenuti i skriven duboko u temeljima svih naših opravdanja te naizgled objektivnih prepreka i ograničenja zbog kojih nešto ni ne pokušavamo realizirati. Rad s umirućima otkrio je da ljudi na kraju života u većoj mjeri žale za onim što nisu učinili, a htjeli su nego za stvarima koje su napravili a koje su se pokazale na neki način pogrešnima ili neuspjehom.

Istinska sloboda jest pronaći u onome što radimo ono što nas najviše plaši. Skočite preko ruba i pronaći ćete život i nećete ga izgubiti. Ponekad je živjeti siguran život s mnogo poštovanja za sve naše strahove, brige i tjeskobe najopasnija stvar koju možemo učiniti.

Čitanjem ove knjige, pouku po pouku, shvaćamo da je život, u svojoj složenosti, ustvari jednostavan kad spoznamo univerzalne mudrosti i po njima živimo. Što prije to učinimo, prije ćemo pronaći svoj unutarnji mir.

Od početka do kraja život je škola ispunjena individualnim testovima i izazovima. Kada smo naučili sve što smo mogli naučiti i kada smo podučili druge o svemu što smo ih mogli podučiti, vraćamo se kući.

Izvorno objavljeno: budidobro.com (24.10.2019.)

https://budidobro.com/dobra-knjiga-pouke-zivota-kako-nas-nasa-smrtnost-uci-zivljenju-2/