Knjiga: Osmi grijeh - posluh
Svijet je opasno mjesto, ne zbog onih koji rade zlo, već zbog onih koji to gledaju i ništa ne poduzimaju.
Albert Einstein
Za pretpostaviti je da svaki pojedinac koji odluči napisati knjigu radi to iz poriva da prenese neku poruku ili proširi spoznaje do kojih je došao, a smatra ih važnima i vrijednima dijeljenja s drugima. Naslov, teme i cjelokupan sadržaj knjige zasigurno odražavaju interes autora i njegovo poznavanje nekog područja ako se radi o stručnoj literaturi i publicistici ili, pak, njegovu kreativnost kad je u pitanju beletristika. Natalija Princi-Duhović odlučila je napisati knjigu o posluhu i to onom koji naziva "bolesnim".
Iz bolesnog posluha ne stvara se proizvod ili usluga utemeljena na zajedničkome koordiniranom radu većega broja pojedinaca. Iz bolesnoga posluha izlazi silovana, osakaćena, izmučena, psihički uništena, ubijena žrtva ili veći broj žrtava, osiromašena gospodarstva i dehumanizirana društva u dugogodišnjoj kulturnoj i moralnoj hibernaciji. To su plodovi bolesnoga posluha. Pregorki su onima koji ih jedu svakodnevno.
Knjiga "Osmi grijeh - posluh" (Profil, 2009.; Duhović koralji d.o.o., 2010.) je jedna od onih koja se čita u dahu, poput napetog trilera ili krimića iako to nije. No, ima u njoj zločinaca i žrtava na svim razinama (individualnoj i grupnoj) i u svim sferama društva (obitelj, školstvo, zdravstvo, poslovni sustavi, politika...), a sve zbog posluha - karakteristike ljudskog ponašanja kojoj, u pravilu, dodjeljujemo pozitivne asocijacije i konotacije. Od rođenja nas odgajaju da budemo "dobri", a pod čime se podrazumijeva ništa drugo doli da budemo "poslušni". I tako se, još kao djeca, povinjavamo roditeljima, odgojiteljima i nastavnicima te općenito starijima od sebe, a kad odrastemo onda nadređenima na poslu i svim drugim pojedincima i institucijama koji slove za neku vrstu autoriteta. Zašto? Možda da se nekome ne zamjerimo ili izbjegnemo probleme ili ostvarimo neku korist za sebe ili... Različiti ljudi imaju različite razloge i opravdanja zašto su "dobri" odnosno "poslušni" no jedan nam je svima zajednički - imamo potrebu pripadati, biti prihvaćeni, poštovani i voljeni.
Podučite svoju djecu kako su rođena slobodna i trebaju živjeti kao slobodni ljudi. Podučite svoju djecu kako nikome, pa ni vama, ne smiju prepustiti autorstvo nad svojim životom. Nemojte u odgajanju toliko pripitomiti dijete da ono izgubi prirodni instinkt za samoodržavanje i intuiciju. Naučite dijete poštovati autoritet, ali tako da stalno propituje ispravnost naredbi i zahtjeva. Naučite dijete kako su osjećaji jezik duše. Naučite dijete kako nije instrument ni u čijim rukama i da nitko, pa ni vi, nema pravo s pozicije autoriteta naređivati mu da čini nešto protivno njegovim osjećajima i protivno njegovoj duši.
Ono što psihologija i sociologija podrazumijevaju pod pojmom socijalizacije jest internalizacija postojećih društvenih uvjerenja, vrijednosti, normi i zakona zajednice u kojoj živimo kao svojih vlastitih. Drugim riječima, kad pojedinac u sebe, bez preispitivanja i vrednovanja, preslika sve ono što prevladava i što se promovira u društvu u kojem je poniknuo i tako si osigurava "svoje mjesto pod suncem", a tom istom društvu funkcioniranje i vremensku opstojnost. Ako "stršimo" iz mase riskiramo biti u manjini, odbačeni i usamljeni.
Konformizam, imitacija mase, nepropitivanje naredbi, posluh i slična kolektivna ponašanja, koja se katkad u povijesti zamiješaju u "idealnim omjerima", stvaraju "koktel smrti" neovisno o rasi, nacionalnosti ili društvenome statusu sudionika.
Organizirano i usklađeno djelovanje pojedinaca nužno ne mora predstavljati problem ako je konstruktivnog predznaka i rezultira općim dobrom. Štoviše, to je nužno za opstanak i razvoj društva. Međutim što se događa kad nije tako... kad prevlada bolesni posluh.
Konsenzus bi se trebao postići oko jedne činjenice - nitko ne bi smio izvršavati zločinačke naloge. Slobodna volja i vlastiti razum u razlučivanju dobra od zla trebali bi imati prvenstvo nad posluhom. Prvenstvo nad trenutačnim zakonima. U stanju posluha pojedinac koji izvršava naredbu najčešće ima svijest automata ili robota koji "samo izvršava naredbe nadređenoga" i ne smatra se odgovornim za posljedice svojih djela. Postotak poslušnosti tim je veći ako je poslušnik uvjeren kako neće snositi nikakve posljedice za ishod svojih djela i ako nadležni autoritet potiče i nagrađuje nemoralno ponašanje kao poželjno i dobrodošlo.
Riječi su dovoljne
Proučavajući povijesne činjenice o nacističkim zločinima, mobbingu u poslovnom okruženju, rezultate i zaključke značajnih znanstvenih istraživanja te ostale relevantne izvore N. Princi Duhović osvijestila je zapanjujuću moć posluha kao mehanizma vladanja i kontroliranja masa. Možda najšokantnije otkriće počiva na uvidu da se ljude može držati poslušnima (samo) riječima.
Riječi u ustima vješta govornika mogu postati najmoćnije oružje. Stvarnost nije u onome što vidiš, ni u onome što čuješ, već u onome u što VJERUJEŠ. Svaki naš postupak od sada pa do kraja života neće biti određen onime što vidimo ili čujemo, već onime što vjerujemo da smo vidjeli ili čuli i što odlučimo poduzeti.
Američki socijalni psiholog Stanley Milgram proveo je niz eksperimenata (1963., 1974., 1976.) s ciljem testiranja spremnosti pojedinaca da prihvate ili odbiju poslušnost osobi koja slovi kao autoritet ako mu ona daje upute koje su u izravnoj suprotnosti s njihovom savješću i moralnim načelima. Namjera mu je bila pronaći socijalno psihološko objašnjenje nacističkih zločina. Eksperiment je bio izveden na način da su ispitanici dobili informaciju da će sudjelovati u znanstvenom istraživanju koje ispituje "kako kažnjavanje utječe na učenje". Oni će biti u ulozi "učitelja" koji svojim "studentima" za svaki pogrešan odgovor zadaju električni udar koji se kretao u rasponu od 15 do 450 V pri čemu se nakon svake greške pojačavao za 15 V. Prethodno su ispitanici na svojoj koži iskusili jačinu udara od 15 V, a uz to su za sve predviđene razine intenziteta imali opisnu informaciju o njegovom učinku na tijelo čovjeka (npr. lagani, umjereni, jaki, iznimno jaki...). U stvarnosti predstavnici "studenata" nisu dobivali električni udar već su glumili svoje reakcije pa su tako kod napona od 300 V pitali smiju li biti pušteni iz svoje stolice jer ne mogu više izdržati bol. No, u prostoriji s ispitanikom je bio i eksperimentator (autoritet) koji je tražio da nastavi za dobrobit znanosti. Kad bi se "učitelj" počeo kolebati ili odbijati dalje provoditi kažnjavanje, eksperimentator ga je uvjeravao sa četiri standardizirane rečenice da nastavi i to ovim slijedom: 1. "Molim Vas nastavite!"; 2. "Eksperiment zahtijeva da nastavite!"; 3. "Morate nastaviti!" i 4. "Nemate izbora, morate nastaviti!". Ako bi ispitanik odustao od kažnjavanja i nakon četvrtog nagovora, eksperiment bi se smatrao završenim.
Milgram je prije početka provedbe eksperimenta prikupio predviđanja svojih studenata i kolega sa Sveučilišta Yale o tome koliki udio ispitanika će biti spremno ići do kraja odnosno zadavati drugom ljudskom biću smrtonosne električne udare "znanosti za ljubav" i ona su se kretala oko 1 do 2 posto. Dobiveni rezultati bili su šokantni - 65 posto ispitanika je svojim "učenicima" zadalo smrtonosne električne udare od 450 V, a 100 posto njih je došlo do razine opasnih 300 V.
Poslušnici - agenti tuđe volje
Na temelju stečenih uvida Milgram zaključuje da je nestanak osjećaja odgovornosti najdalekosežnija posljedica podređivanja autoritetu što dodatno objašnjava u svojoj teoriji poslušnosti (engl. Agency theory; 1974.) prema kojoj pojedinac u socijalnoj interakciji s drugima može djelovati autonomno (samostalno odlučuje o svom ponašanju i preuzima odgovornost za njegove ishode) ili posrednički (prepušta drugima da usmjeravaju njegovo ponašanje i prebacuje odgovornost za posljedice na onoga koji mu daje upute čime postaje puki izvršitelji (agent) tuđe volje). One koje Milgram naziva "agentima", N. Princi Duhović opisuje kao poslušnike.
Poslušnici su uvredljiva i sramotna kategorija ljudi. Poslušnik je čovjek koji je prepustio vlastitu slobodu, stavove i uvjerenja o dobru i zlu drugome čovjeku od krvi i mesa jer ga smatra važnijim i vrjednijim od samoga sebe. Poslušnik je predao kormilo vlastita života u ruke strancu kojem vjeruje više nego sebi samome. Poslušniku naredbe dolaze odozgo. Poslušnik ih nikada ne propituje ako dolaze odozgo jer ih uzima kao "nepogrešive istine". Poslušnik ne propituje ni svoje ni postupke autoriteta. Poslušnik nema vlastita uvjerenja ni u čemu, pa tako nema ni vlastita života. Poslušnik suočen s posljedicom svojih djela nije sposoban priznati kako su to "platna koja je upravo on pomogao naslikati".
Caspar i sur. (2016.) su snimanjem aktivnosti mozga utvrdili da se u njemu odvijaju različiti procesi kada neku aktivnost radimo dobrovoljno odnosno pod prisilom što ide u prilog Milgramovoj teoriji. U slučaju prisile uočeni vremenski interval između akcije i ishoda je duži u odnosu na situaciju u kojoj ispitanici svojom voljom odluče izvršiti tu istu akciju. Zanimljivo je da je prisila također smanjila neuronsku obradu rezultata vlastite akcije zbog čega ljudi koji postupaju po nalogu mogu subjektivno doživjeti svoje postupke bliže pasivnim kretanjima nego voljnim akcijama. Kako god mozak različito "probavljao" naše voljno ili prisilno ponašanje ostaje činjenica da su današnje mogućnosti manipulacije i sugestije nad pojedincem kao i cijelim skupinama velike. Komunikacijski kanali su brojni i dostupni mnogim potencijalnim "vođama" ukoliko žele stvoriti svoju sljedbu, a uvelike zatupljujući medijski sadržaji pogoduju "uspavljivanju", ali i manje ili više suptilnom zastrašivanju masa te njihovoj većoj podložnosti različitim utjecajima. U tom kontekstu iznimno je aktualno Milgramovo upozorenje izrečeno još 1974. godine:
Pošto znamo da će se čovjek pokoriti čak i najzlonamjernijem autoritetu imamo posebnu obvezu na pozicije autoriteta postavljati one za koje je najvjerojatnije da će se ponašati humano i mudro... Izazov leži u tome da stvorimo takve političke strukture koje će savjesti dati bolju šansu kada je suprotstavljena zabludjelom autoritetu.
Autorica knjige, poput Milgrama, apelira na svakoga od nas da koristimo najvrjednije što smo, uz život, dobili rođenjem - zdrav razum i slobodnu volju ne samo pri izboru autoriteta koje ćemo slijediti već u svim životnim situacijama uz poruku da nikada nije kasno postati bolji čovjek jer...
Istinu ti nitko ne može reći ako je ne želiš čuti. Istinu ti nitko ne može pokazati ako je ne želiš vidjeti. Znat ćeš da je nešto istinito tek kad s time budeš živio u miru. S istinom zavoliš sebe jer si na putu da postaneš bolji čovjek nego što si bio dosada.