Knjiga: Nasljedstvo

Norveška spisateljica Vigdis Hjorth u svom opusu ima dvadesetak romana za djecu i odrasle, ali je najveću pozornost javnosti zadobila 2016. godine objavom romana "Nasljedstvo" (Naklada Ljevak, 2020.) koji se svrstava u tzv. autofikciju ili stvarnosnu fikciju. Čitatelji su u fabuli prepoznali stvarne okolnosti autoričinog odrastanja i obiteljske dinamike te "Nasljedstvo" okarakterizirali kao prikrivenu autobiografiju Vigdis Hjorth. Njezina sestra Helga Hjort je, revoltirana objavom ovog romana, napisala vlastiti "Fri vilje", a oba su postigla status bestselera.

Postojala je oporuka, valjana, i u njoj je pisalo da je nakana oporuke da se sve podijeli ravnomjerno među četvero djece i sad ju je trebalo ispoštovati do kraja, ali namjera je bila da Bård i ja držimo jezik za zubima, zadržimo tajne za sebe, da surađujemo, budemo krotki i šutimo, a onda to nismo bili pa se situacija nije odvila kako su planirali, pa nisu svojim novcem, oporukom, postigli ono što su htjeli i sad se više ništa nije moglo učiniti, sad je bilo prekasno.

U formi unutarnjeg monologa autorica nas upoznaje sa svojim mislima, osjećajima, raspoloženjima, sjećanjima i razotkriva unutarnji svijet djevojčice, a potom i odrasle žene, žrtve očevog spolnog zlostavljanja.

Ne postaje se dobar od loših iskustava. U pravilu od loših iskustava postajemo loši. Svađanje oko toga kome je bilo gore, djetinjasto je. U pravilu, zlostavljani ostanu zakržljali i bude im uništen emocionalni život, u pravilu zlostavljani preuzimaju način razmišljanja i metode zlostavljača, to je najzloglasnija posljedica zlostavljanja, ono uništava zlostavljane i oni budu manje kadri osloboditi se. Potreban je mukotrpan trud da bi se patnja pretvorila u nešto što je nekome korisno, pogotovo samoj žrtvi.

Spisateljičin alter ego i glavna junakinja romana Bergljot, kazališna kritičarka u 50-ima, prije više od dva desetljeća otvoreno je progovorila o očevom spolnom zlostavljanju, a njezine majka i sestre nisu joj povjerovale zbog čega je prekinula svaki kontakt s najužom obitelji. Međutim, iznenadna očeva smrt i mučna rasprava oko podjele nasljedstva, a posebno obiteljskih vikendica na otočju Hvaler, uzburkala je uspavane duhove prošlosti i otvorila samo naizgled zacijeljene rane.

Otac nije dirao najstariju kćer nakon što je navršila sedam godina, nije je pipkao nakon što je navršila sedam godina, nikad je nije držao za ruku kako je Astrid rekla da nju drži za ruku na izletima u šumu, nikad je nije grlio, nije joj davao nikakve fizičke znakove pažnje nakon što je navršila sedam godina. Oca je bilo sve više i više strah kako je najstarija kći odrastala i postajala sve čudnija i sve više nepredvidiva, otac se možda nadao da će postati toliko čudna da je nitko neće shvaćati ozbiljno. Nije se mogao maknuti od toga, od obitelji. Da se htio maknuti, razvesti se, majka bi ispričala svijetu svoje sumnje, ono što je znala o njemu, svojemu mužu, i uništila ga, bila je to moć koju je inače nemoćna majka imala nad ocem.

V. Hjorth otkriva složenu psihologiju žrtve koja se razvija uslijed zlostavljanja od strane bliske osobe, štoviše, osobe koja joj je podarila život. Njeno nošenje s podvojenim osjećajima prema ocu, pa onda majci, te bratu i sestrama. Suočavanje s njihovim pritiskom da njeno traumatično iskustvo bude potisnuto, izbrisano, zaboravljeno, a prije svega, negirano. Svi članovi obitelji, poput nje same, imaju svoje razloge da ono nestane, ali to je za nju nemoguće, a za njih možda i moguće uz skupu cijenu življenja u laži koju je potrebno platiti za (prividan) mir - obiteljski i onaj unutarnji svakoga od njih ponaosob.

Otac je bio kriv za moju nesreću, no nesreća je postala svačija i to nisam ja mogla izbrisati. To je osudilo moju majku i moju sestru da me čine još nesretnijom, a onda su i same u tome patile.

Dojmljiva je uvjerljivost kojom se V. Hjort "stavlja u cipele" i ostalih članova obitelji: oca, majke, brata Bårda te sestara Astrid i Åse i donosi pogled na situaciju iz njihove perspektive. Precizno oslikava njihove osjećaje i motivaciju da se ponašaju kako se ponašaju prvenstveno prema žrtvi Bergljot, ali i međusobno jedni prema drugima zbog postojanja obiteljske tajne.

Zna da govorim istinu, ali ako to uzme ozbiljno, ako se preispita, to će imati posljedice, a njih nije u stanju podnijeti. Nije mogla jednu minutu meni šaptati na uho da vjeruje mojim riječima, a već sljedeću i u svim drugim situacijama, pa i javno, biti majčina i očeva odana, mila kći, bilo bi to nemoguće, ali bila je to njena nemogućnost za koju je morala naći rješenje. Rješenje koje je njoj bilo optimalno bilo je da kontaktira i razgovara sa mnom, vodi razgovore u kojima se ne spominje moj slučaj nego uređivanje članaka, ali takvi razgovori nisu bili dobri za mene, uznemiravali su me, zašto bih pridonosila rješavanju njezine nemogućnosti na način koji nije dobar za mene? Drago mi je da je napisala to pismo, rekla sam mnogo mirnije. Drago mi je da izravno piše da želi da se verificira ono što se ne može verificirati, jer onda se nema više što učiniti. Da je bar to rekla prije dvadeset tri godine, da to želi verofocorati, ne bismo protratile toliko energije. Je li čudno da sam osjećala nemir i ambivalentnost u prisustvu osobe koja istodobno želi i verificiranje i pomirenje? To je ta nemogućnost, ta neiskrenost koja je ležala neizgovorena u pozadini svih naših razgovora, naši su razgovori bili neiskreni.

Zato mi se bilo lakše nositi s Åsom koja mi nikad nije vjerovala, koja me prekrižila kao što sam ja prekrižila nju, bio je to čisti rez, Åsa nije trebala nikakvo verificiranje, nikakav dokaz, Åsa me nije pokušavala natjerati na druženje, Åsa mi nije vjerovala, kratko i jasno, nije htjela imati posla sa mnom.

"Nasljedstvo" je roman o ljubavi i mržnji, o potrebi za pripadanjem i bijegom, o težnji za prihvaćanjem ali i pravu na svoju istinu pod cijenu odbacivanja, strahu i povjerenju, spoznaji da sva naša djela i odluke povlače za sobom neke (ne)poželjne posljedice, ali i da je jedini način da povratimo unutarnji mir da prihvatimo sve što nam se dogodilo ili smo sami prouzročili u životu ma koliko strašno bilo. Spokoj proizlazi iz spremnosti prihvaćanja svega upravo onakvim kakvo jest. V. Hjort je za ovo djelo zaslužila Nagradu norveških knjižara (2016.) i Nagradu norveških književnih kritičara (2016.) te nominaciju za uglednu Nagradu Nordijskog vijeća.

Izvorno objavljeno: budidobro.com (11.11.2020.)