Knjiga: Naslada
Devedesetih godina prošlog stoljeća u Varšavi se dogodila mladenačka veza između Nje i Njega u kojoj je dozvoljena strast, ali ne i ljubav. Iako zabranjena, ona pronalazi put do njihovih srca i povezuje ih dublje od tjelesne privlačnosti i eksperimentiranja seksualnošću - granica koje su si sami postavili pod izlikom slobode i nevezanosti. Ona i On glavni su junaci romana "Naslada" (Naklada Ljevak, 2020.) koji potpisuje poljska spisateljica i redateljica Marta Dzido.
To je bilo jako davno. U vrijeme kada je naš planet trebao pogoditi komet. Njegov je rep zloguko gorio i mnogi su najavljivali kraj. Milenij. Nova era. Svijet će propasti, a mi zajedno s njim. Živjeli smo kao da se upravo tako trebalo dogoditi, kao da je svaki tren bio zadnji, kao da je iza ugla čekala smrt ili neki nov zadivljujući početak.
Kada su osjećaji postali prejaki, bijeg se činio kao jedina ispravna odluka kako bi izbjegli da "posebna" veza koju imaju ne izgubi svoju čaroliju prerastajući u "običnu" ljubavnu vezu koja će završiti brakom i izblijediti pod teretom briga i rutina svakodnevice. Ponovni susret u četrdesetima otkriva da su i ljubav i strast još uvijek živi, samo pritajeni u njima, i nameće pitanje je li razdvajanje bilo previsoka cijena za spas njihove čarolije. Oživljeni osjećaji i privlačnost navode ih na međusobne susrete, prisjećanje na ono što su iskusili zajedno, ali i nameću pitanje što bi bilo da su odlučili prihvatiti i živjeti svoju ljubav u godinama koje su uslijedile.
Nategnuta žica, trenutak prije nego što ćeš iz nje izvući zvuk.
Napeta do krajnjih granica tetiva luka netom prije hica.
Bomba koja otkucava.
Upravo takva budim se pokraj tebe neke od naših zajedničkih noći u pola tri, a ti duboko spavaš, potočić sline u kutu usana, nježno hrkanje.
Sva sam naelektrizirana.
Ja sam plaža koju samo što nije pogodio tsunami.
Unutra me nešto probada zato što se dogodilo tako neočekivano, zato što se dogodilo.
Zato što jesam.
U tebe.
Zaljubljena.
Da, želim da budeš moj. Isključivo moj. Šapnuti na tvoje uho: - Jesi li moj?
I čuti: - Da. Samo tvoj.
To je nemoguće. Nije se tako trebalo dogoditi, ne na taj način. Mislila sam da to mogu kontrolirati.
Ali bespomoćna sam. Sada me možeš raskomadati i pojesti. Možeš oderati kožu s mene.
Igrala sam se s vatrom i čak nisam ni shvatila da gorim.
Ti mirno i posve nesvjestan bilo čega spavaš.
A oko tebe je plamen.
Ponovni susreti u zrelim godinama daju priliku da se otkrije ono što je u mladosti bilo zabranjeno, da se usporede i razmjene uspomene, da se nastavi gdje su stali ili stanu prije nego bude prekasno. Kad je njih dvoje u pitanju čini se da je cijena zajedničke budućnosti uvijek previsoka pa im preostaje sadašnjost, kako davno prije tako i danas.
Nakon toliko godina jednako me privlačiš i mogao bih imati avanturu s tobom u sekundi. Ne, nemoj me krivo shvatiti, "mogao bih" je pogrešna riječ, prije bih trebao reći da bih to silno želio. I pitati te kao nekad: "Mogu li?"
Još je u tebi natruha djevojčice koja je nekoć bila moja-ne-moja i koju sam strasno ljubio. Ipak, sad se na to ne mogu odlučiti. Ne bih te želio preplašiti i ne znam kako da stavim tebe sadašnju na moje sjećanje na tebe. Kako vas povezati u jednu. Zamišljenu i stvarnu.
Za roman "Naslada" M. Dzido osvojila je Nagradu za književnost Europske unije 2019. godine, a autorica je još triju naslova: "Śladu po mamie" (2003.), "Małźa" (2005.), hipertekst "Matrioszka" (2013.) i knjige publicistike "Women of Solidarity" (2016.). Sudjelovala je u nastajanju dokumentaraca "Underground Women's State" (2009., direktorica fotografije), "Downtown" (2010., koredateljica filma) te "Solidarity according to Women" (2014.) i dokudrame "Women Power" (2018.) kao scenaristica, pomoćnica redatelja i montažerka filma.
Izvorno objavljeno: budidobro.com (22.07.2021.)