Knjiga: Ljubavnici poligloti

2021-01-15

Ellinor, Max i Lucrezia likovi su oko kojih se odvija radnja romana "Ljubavnici poligloti" (Naklada Ljevak, 2020.) švedske spisateljice Line Wolff koji je osvojio najznačajniju švedsku književnu nagradu August te nagradu časopisa Svenska Dagbladet. Dosad je preveden na 18 jezika.

Foto: Naklada Ljevak
Foto: Naklada Ljevak

Oduvijek sam mislila, kad jednom i pronađem muškarca, da će on biti iz istog mjesta iz kojeg sam i ja. Netko s kim možeš u petak otići na vikendicu, zapaliti vatricu u peći i nešto skuhati. Tako sam to uvijek zamišljala. Sjedimo tamo za stolom u vikendici, vatra gori, a oko nas je šuma visoka i tiha. Znamo da ćemo jesti, piti vino, voditi ljubav i spavati, i znamo da će sve biti dobro, jer točno takav bi život i trebao biti i ako uspiješ postići da ti bude tako, onda će na kraju sve ispasti dobro. Uvijek sam u toj ulozi zamišljala Johnnyja. Ali, u vrijeme kad sam upoznala Calista, Johnny je već mnogo godina bio oženjen, stanovao na jednom imanju izvan sela sa ženom izoperiranih usnica, sisa i pice, nakon što je rodila njihovo troje djece. Bila sam frendica s njom na Facebooku i kad bih vidjela njezinu sliku uvijek bih pomislila da izgleda kao glupačica, ali sretna glupačica, i da je to sigurno, barem djelomično, i Johnnyjeva zasluga.

Ellinor je žena u tridesetima koja želi pronaći partnera pa se s tom namjerom prijavljuje na internetske portale za samce. Na jednom od njih upoznaje književnog kritičara Calista i s njim započinje vezu. Max je razvedeni pisac koji mašta o ljubavnici poliglotkinji koja će ga uistinu razumjeti kojim god jezikom komunicirali, a Lucrezia je nasljednica poznate talijanske plemenitaške obitelji Larini koja živi od sve skromnije ostavštine svojih bogatih predaka. Svo troje ih povezuje Maxova napisana, ali još neobjavljena knjiga.

U našoj su ulici ljudi sjedili na terasama kafića umotani u deke, sa šalicama u rukama. Znali smo stajati uz prozor dnevne sobe i gledati sav taj život vani dok nam je sunce sjalo ravno u oči. Kažem "mi" kao da smo ja i moja žena činili harmoničnu cjelinu. Ali, kao što sam već rekao, nije bilo tako. Nisam volio samoću. Uvijek sam osjećao da nešto nedostaje, da u takvom nesavršenom stanju ni ja ni život ne ispunjavamo svoje potencijale. Ali što se tiče života udvoje na koji sam se obvezao, tu nikada nije bilo nikakve sumnje: bio je jednostavno neizvediv. Imao sam osjećaj da mi organi prestaju funkcionirati. Moje lice kao da se ispuhalo, kao kad probušiš pecivo. Mogao sam se razočarano pitati: Zašto si tako slab, zašto to ne možeš? Beskrajno sam se divio svima koji mogu živjeti udvoje. Zamišljao sam kako mora da podnose velike žrtve kako bi uspjeli odigrati tu predstavu, trpe poniženje s osmjehom na usnama. Moja je mana što za to nisam sposoban.

Foto: Reshot
Foto: Reshot

Lina Wolff donosi priču o različitim poimanjima ljubavi u partnerskom odnosu kao i različitim očekivanjima koja svatko od nas ima od partnera i što smo sve spremni "žrtvovati" za zajednički život ili, pak, samo prolaznu avanturu. U tkanje glavne teme upliće i pitanja muških i ženskih uloga u društvu i kako nam one kroje individualnu sudbinu ovisno o tome za koju smo od tih dviju uloga rođenjem predodređeni.

Kao dijete nisam bila ni lijepa, ni inteligentna, samo beskrajno bogata, i mislim da nitko ne može razumjeti kakve to posljedice može ostaviti na čovjeka. Ljudi koji su me vidjeli pomislili bi, eno malenog ružnog djeteta, i to nije samo maleno ružno dijete nego i beskorisno maleno dijete, i time bih za njih prestala postojati. Srećom, ja sam - barem u početku - bila u potpunosti nezainteresirana za sve što je imalo veze s mojim izgledom ili uspjehom. Nije me bilo briga za moje bezizražajne crte lice, a ni za prozirnu kožu i žile koje su se širile ispod nje poput paukove mreže. Mogla sam se okrenuti ispred ogledala na ormaru, pogledati svoj profil i utvrditi svoje mane jednu po jednu, kao da pripadaju nekoj drugoj osobi i kao da nikada neće imati više utjecaja na moj život nego što bi to imao neki oguljeni zid u kući u kojoj nikad nisam bila. Ukratko rečeno, u to sam vrijeme pripadala onoj sretnoj skupini djevojaka koje se nikada nisu uspoređivale s drugima, kojima je njihova vlastita vrijednost bila sasvim jasna, poput zlatne poluge ili dijamanta.          

Izvorno objavljeno: budidobro.com (13.01.2021.)

https://budidobro.com/dobra-knjiga-ljubavnici-poligloti/