Knjiga: Koža je rastezljiva futrola za cijelo tijelo

Danski pisac i pjesnik Bjørn Rasmussen završio je Školu dramske umjetnosti i Visoku školu kreativnog pisanja. Za svoj prvi roman "Koža je rastezljiva futrola za cijelo tijelo" (Naklada Ljevak, 2020.), nastao 2011. godine, dobio je Književnu nagradu Montana za roman (2011.), Književnu nagradu Kultur Bornholms (2014.) i Nagradu Europske unije za književnost (2016.). Godine 2013. danska vlada dodijelila mu je trogodišnju potporu za rad. Objavio je i roman "Pynt" (2013.), te zbirku poezije "Ming" (2015.).

Obitelj je konkretna, obitelj je nehotično slijepa, to znamo. Obitelj postoji da podsjeća mališana da postoji korijen i da korijen boli i da korijen čini dobro i da korijen valja čuvati, da je to dužnost, i da položaj korijena treba tajiti, zastava se diže. Danas sanjam paljenje zastava na ulicama, volio bih da se tkanini pokazuje veće poštovanje umjesto što je se označava simbolima i raznim sranjima, protivim se označavanju novorođenčadi: ovo je tvoj spol, tvoje ime, tvoja zastava i tvoja obitelj, dabogda joj se pokušao istrgnuti, dabogda se gušio svojom bljuvotinom, dabogda bio otjeran.

U maniri romana struje svijesti Rasmussen donosi isječke iz svog djetinjstva i mladosti povezane s glavnom fabulom - njegovom sadomazohističkom ljubavnom vezom sa starijim instruktorom jahanja.

Podsjeća da svatko od nas ima svoje granice: tjelesne, psihičke i emocionalne. Nudi posve osoban i drukčiji pogled na ljubav, žudnju, prepuštanje... Koliko smo daleko voljni ići u (ljubavnom) odnosu da bismo se osjećali ispunjeno? Što nas čini živima? Samo su neka pitanja koja izranjaju u čitateljevoj glavi dok slijedi piščeve misli prenesene na papir jednako kaotično kako se odvija i sama radnja romana.

Koža je pozornica na kojoj ljudi predstavljaju svoje unutarnje svjetove, koža je rastezljiva futrola za cijelo tijelo, koža se proteže na površini od 1,6 do 1,8 četvornih metara, što odgovara površini prosječnog prekrivača. Djeca i žene imaju tanju kožu nego muškarci, starci imaju tanju kožu nego mladi, koža je najtanja na vjeđama i genitalijama, samo 1/3 milimetra, koža mladih ljudi poput mene je žućkasto-bijela s rumenim sjajem, dok je koža starijih sivkasto-bijela s plavkastim sjajem, a boja varira ovisno o prokrvljenosti i količini masti u potkožnom tkivu. Koža je obično mat poput svile ili satena, jer se svjetlost lomi na njezinom nepravilnoj površini. Ako se površina izravna rastezanjem, kao u slučaju trudnoće, ciste ili neke druge izrasline, ona postane sjajna i na njoj se stvara odraz. Koža odražava naše osjećaje prema svijetu. Ona rumeni, blijedi i znoji se. Potamnjujemo kožu, koristimo se šminkom.

Sklonost samoozljeđivanju glavnog lika Bjørna dodatno pojačava simboliku kože kao fizičke granice pojedinca od ostatka svijeta. U psihološkom smislu možemo govoriti o granicama u međuljudskim odnosima nužnima da se osjećamo dobro s drugim ljudima, a opet budemo svoji. Također, granice se mogu odnositi na ograničenja koja nam nameću drugi i društvo, a i mi sebi samima, zbog čega nerijetko ne živimo autentično, pa poželimo "iskočiti iz vlastite kože".

Upravo je stiglo tvoje pismo, ono o zimskom plivanju u moru, o bakterijama. I o tvojem ultimatumu. Moj odgovor je nedvosmisleno potvrdan, prestat ću se rezati, učinio bi sve za tebe, ozbiljno to mislim, ugovor je još na snazi i smjesta ću prestati s time, hoću.

Toliko me obradovalo tvoje pismo da sam se rasplakao. Nisam plakao još od nižih razreda osnovne škole, otkako je uginuo moj prvi poni. Jesam li spomenuo svog prvog ponija? Imao je zlaćanu dlaku i neugodnu narav, nekoliko me puta ugrizao do krvi. Kad su otkrili zašto, već je bilo kasno; kopnio je od neishranjenosti zbog malignog tumora u ustima, dobio je metak u čelo. Vratio sam se iz škole jednog dana i ugledao ga kako leži mrtav na dvorištu; spomenik mesu, zujare se presijavaju na krznu. Mislim da je tada moja mržnja prema majci uzela zamah, ta nit u mojem živčanom sustavu neprestano je bubrila i vibrirala; prestao sam jesti iz solidarnosti s ponijem, postio sam iz poštovanja prema njegovoj neugodnoj naravi, danima nisam progovorio ni riječi.

Potpuna neobuzdanost i prepuštanje najnižim porivima i žudnjama, Bjørna kao lika i kao autora i pripovjedača vlastite priče (jer roman je autobiografski), može se doimati kao čin potpune neopterećenosti ikakvim moralom nametnutim okvirima i dopuštanja potpune slobode sebi u "prenormiranom" društvu. No, jedan dublji pogled ispunjen suosjećanjem donosi sliku "ranjenog" djeteta koje "samo" želi biti doživljeno, prihvaćeno i voljeno.

Preuzeo: budidobro.com (30.09.20.)

https://budidobro.com/dobra-knjiga-koza-je-rastezljiva-futrola-za-cijelo-tijelo/