Knjiga: Draga Ijeawele, ili feministički manifest u 15 savjeta

Nigerijska spisateljica Chimamanda Ngozi Adichie potpisuje tri romana "Purple Hibiscus" (2003.), "Pola žutog sunca" (V.B.Z., 2011.) i "Amerikana" (V.B.Z., 2015.), zbirku kratkih priča "The Thing around Your Neck" (2009.) te dvije knjige publicistike "Svi bismo trebali biti feministi i feministkinje" (V.B.Z., 2019.) i "Draga Ijeawele, ili feministički manifest u 15 savjeta" (V.B.Z., 2020.). Ova potonja nastala je kao odgovor Adichie na zamolbu prijateljice da je posavjetuje kako odgajati svoju novorođenu kćer u današnjem vremenu.

Foto: V.B.Z.
Foto: V.B.Z.

Ostavi si prostora za pogreške. Novopečena majka ne zna nužno odmah kako smiriti uplakano dijete. Nemoj pretpostavljati da bi trebala znati baš sve. Čitaj knjige, pretražuj Internet, ispituj iskusnije roditelje ili samo uči metodom pokušaja i pogrešaka. No iznad svega, dopusti si da se usredotočiš na to kako ostati potpuna osoba. Odvoji vrijeme za sebe. Za svoje potrebe. Molim te, nemoj misliti da moraš "stići obaviti sve". Naša kultura slavi ideju o ženama koje su u stanju "obaviti sve", ali ne preispituju premisu te pohvale. Nimalo me ne zanima rasprava o ženama koje "stižu obaviti sve", jer ta rasprava pretpostavlja da su briga o obitelji i kućanski poslovi isključivo ženske domene, a to je ideja koju odlučno odbijam. Kućanski poslovi i briga o obitelji morali bi biti rodno neutralni, pa se ne bismo trebali pitati može li žena sama "obavljati sve", već kako najbolje pomoći roditeljima u njihovim obostranim dužnostima na poslu i kod kuće.

Jasno i precizno, bez uvijanja i podilaženja, autorica se u formi pisma obraća svojoj prijateljici, a posredno i čitateljima s namjerom da osvijestimo, a potom i mijenjamo duboko usađena uvjerenja o "muškarcima" i "ženama", braku, roditeljstvu, mizoginiji, feminizmu...

Nauči je da su "rodne uloge" potpuna besmislica. Nikad joj nemoj govoriti da bi nešto trebala ili ne bi trebala učiniti zato što je djevojčica. "Zato što si djevojčica" nikad nije razlog ni za što. Nikad.

Svojim izborima, načinom komunikacije i ponašanjem oblikujemo svijet u kojem odrastaju naša djeca i svijet u kojem zajedno živimo. Na taj način prenosimo, mijenjamo ili potpuno napuštamo (pogrešna) uvjerenja koja su nam usadili naši roditelji, a njima, pak, njihovi. I ne samo oni, već cijelo društvo u kojem se odvijao naš i njihov proces socijalizacije. Od (naizgled) sporednih uvriježenih pretpostavki da je "ružičasto" za djevojčice, a "plavo" za dječake do onih da je briga za djecu isključivo ženski "posao", iz generacije u generaciju podržavamo razlike koje su umjetno nametnute bez utemeljenja u stvarnim okolnostima.

Foto: Reshot
Foto: Reshot

Nikad ne govori o braku kao o postignuću. Nađi način da joj objasniš da brak nije postignuće niti je to nešto čemu treba težiti. Brak može biti sretan ili nesretan, ali on nije nikakvo postignuće. Odgajamo djevojčice da teže braku, a dječake ne odgajamo tako, i zbog toga se već na samom početku stvara strašna neravnoteža. Djevojčice će izrasti u žene opterećene idejom braka, a dječaci neće postati muškarci zaokupljeni brakom. Te se žene onda udaju za te muškarce. Njihov je odnos samim time neizjednačen, jer ta institucija više znači jednima nego drugima. Je li onda imalo čudno da se u tolikim brakovima žene žrtvuju po cijenu svoga ja - kad moraju stalno održavati tu vječnu neravnotežu? Jedna od posljedica te neravnoteže, na primjer, jedan je vrlo ponižavajući, ali svima dobro poznat fenomen borbe dviju žena za jednog muškarca pred očima javnosti, dok muškarac pritom ne čini ništa.

Adichie naglašava da rodna ravnopravnost ne smije biti ničim uvjetovana. Ne smiju postojati dvostruka mjerila procjene ponašanja, uspješnosti ili bilo čega drugoga u slučaju muškaraca i žena. Dok god uspješnu poslovnu ženu ili političarku pitamo kako usklađuje poslovni i privatni život, a muškarca na istoj poziciji ne, nismo daleko odmakli unatoč feminističkom pokretu, brojnim inicijativama, ali i zakonskoj regulativi kojima se kontinuirano promovira rodna ravnopravnost. Posebno se osvrće na sklonost samih žena da sabotiraju takva nastojanja zbog čega je, kaže, nužno odgajati djecu učeći ih univerzalnim ljudskim vrednotama i poštujući njihovu individualnost, a ne ih ograničavati rodnim stereotipima i brigom "što će drugi reći", te tako gušiti njihovu autentičnost od malih nogu.

Nauči je da se odupre pritisku da se svima svidi. Ne treba se ona svima svidjeti, već treba biti onakva kakva uistinu jest, poštena i svjesna jednakosti među ljudima. Sjećaš li se da sam ti rekla koliko me uzrujavalo kad bi mi naša prijateljica Chioma stalno govorila da se "ljudima" neće "svidjeti" nešto što ja govorim ili radim? Uvijek sam osjećala da mi ona stvara neizgovoreni pritisak da se promijenim kako bih se prilagodila nekom kalupu koji bi tako udovoljio bezličnom entitetu zvanom "ljudi". To me uzrujavalo, jer svi želimo da nas oni koji su nam bliski ohrabruju da budemo onakvi kakvi jesmo, autentični koliko to možemo biti. Molim te, nemoj svojoj kćeri stvarati takav pritisak. Učimo djevojčice da budu dopadljive, da budu pristojne, da budu lažne. A dječake tomu ne učimo. To je opasno. Mnogi su seksualni predatori to iskoristili. Kad ih se zlostavlja, mnoge djevojke ne govore ništa, jer žele biti pristojne. Mnoge djevojke provode previše vremena pokušavajući biti "pristojne" prema ljudima koji im čine nešto nažao. Mnoge misle o "osjećajima" onih koji im čine zlo. To su katastrofalne posljedice nastojanja da se svide svima. Naš svijet pun je žena koje ne mogu normalno disati jer ih se toliko dugo učilo da same sebe trpaju u kalupe kako bi se ljudima sviđale.

Izvorno objavljeno: Inkubator sreće (25.01.2021.)

https://www.inkubatorsrece.com/index.php/draga-ijeawele-ili-feministicki-manifest-u-petnaest-savjeta/