Ane Riel: Smola
Drugi po redu roman danske spisateljice Ane Riel "Smola" (Vorto palabra, 2021.) osvojio je sve značajnije skandinavske književne nagrade u kategoriji psihološkog trilera ili kriminalističkog romana. The Guardian, The Telegraph i The Daily Express proglasili su ga jednim od najboljih romana u 2018. godini, a dosad je preveden na 28 jezika i pretočen u film 2019. godine u režiji Daniela Borgmana. Šestogodišnja djevojčica Liv živi s roditeljima Jensom i Mariom Haarder na izoliranom dijelu jednog danskog otoka koji je uskom prevlakom povezan s malim otočkim mjestom Korsted. Njen otac Jens se s godinama sve više povlači u sebe i udaljava od ljudi, a time i svoju obitelj postupno odvaja od ostatka lokalne zajednice. Do te mjere ga zabrinjava činjenica da Liv ulazi u godine kada bi trebala krenuti u školu da odlučuje iskonstruirati njezinu smrt kako bi izbjegao tu obavezu i držao je "na sigurnom".
Išli smo u lov na jelene na mjesečini jer je tada bilo istovremeno i mračno i svijetlo. Mogli smo vidjeti, a jelena nije boljelo. Mrak je odnosio bol. Prvi put kad sam sudjelovala, jelen je stajao na polju, točno ispod punoga mjeseca. Bio je okrenut bokom i očeva strijela pogodila ga je ravno u srce. No nije se smjesta srušio. Okrenuo je glavu, pogledao nas i napravio nekoliko koraka u našem smjeru, a zatim pao pred nama. Pokreti su mu bili spori, doimao se posve mirnim. Njegova smrt zapravo je bila jedna od najspokojnijih stvari koje sam ikada vidjela. Sigurna sam da me gledao u oči, bez ljutnje.
A. Riel je ispričala priču u kojoj se jasno održavaju bezuvjetna ljubav djeteta prema roditeljima i njegovo neupitno povjerenje u njihove dobre namjere, s jedne strane, i sposobnost da se počine najstrašniji zločini prema svojim bližnjima uime ljubavi, s druge strane. U kojem trenutku briga i ljubav za bližnje prelaze u (auto)destrukciju pa čak i zločin? Što se treba dogoditi da žrtva takve ljubavi shvati da je žrtva? Kako se dijete može zaštititi od toksičnih roditelja i može li uopće?
Da je Carl imao pravo tijelo, sigurna sam da bi osjećao isto što i ja, ipak smo bili blizanci i time jedno u drugome. Mislim da smo se stapali jedno s drugim. Ja sam bila pomalo dječak, a on je bio pomalo djevojčica. On je na neki način bio pomalo živ, a ja pomalo mrtva. Sa sestrom je bilo drugačije. No s druge strane, i ona je bila oboje. Ona je u svakom slučaju bila ovdje, odmah pokraj mene, i bila sam sretna zbog toga.
Fabula ovog romana je fikcija koja u sebi objedinjuje obiteljsku dramu i psihološki triler, a ima i elemente horora s obzirom na bizarnosti kojih ne nedostaje u životu obitelji Haarder. Ipak, ispod slojeva spisateljičine mašte susrećemo se s nekim temeljnim životnim istinama poput one da život uvijek pronađe put da se produlji u novome ljudskome biću i dođe na svijet i kroz one koji nisu u stanju nositi se s vlastitim životom, a kamoli primjereno brinuti se o tuđem. Roditeljima postaju i pojedinci, koji zarobljeni u svojim traumama, jedino što uspiju je prenijeti ih sljedećoj generaciji. Kao djeca učimo o svijetu od svojih roditelja i uvjerenja koja stječemo u djetinjstvu ostaju čvrsto ukorijenjena u našoj odrasloj dobi i umnogome određuju naše ponašanje. Ono što proživimo u svojoj obitelji u djetinjstvu za nas je mjerilo "normalnosti" i referentni okvir kroz koji promatramo i procjenjujemo sve ostalo s čim se susretnemo u životu.
Teško je s nekim razgovarati kad ništa ne smiješ reći. Osobito kad osoba s kojom razgovaraš ne priča puno, recimo tvoja majka, otac ili nevidljivi brat blizanac. Mislim da sam zato tako rado čitala mami. Tako sam bila sigurna da još uvijek mogu. Govoriti. Ali i dalje nisam smjela ništa reći. A izvan spavaće sobe najpametnije je bilo da cijelo vrijeme budem skroz tiha, da me nitko ne čuje. Bilo je malo čudno što me tata slao samu na glavni otok, kad se već toliko bojao da će me netko otkriti. Svaki je put govorio isto: "Za Boga miloga, nemoj da te otkriju! I nemoj reći mami da nisam s tobom." Nisam shvaćala zašto se taj Bog u kojeg ionako nismo vjerovali morao miješati u to. Još sam manje shvaćala zašto tata nije išao sa mnom i čuvao mene, umjesto da doma čuva stvari. Tek sam kasnije shvatila da se bojao još više od mene. Svega mogućeg, čini mi se. Nešto poput Carla.
Ane Riel piše jednostavno i tečno pa se ovaj roman čita s lakoćom unatoč njegovom uznemirujućem sadržaju. Uvelike pomaže ako ostavimo po strani potrebu za osuđivanjem i moraliziranjem jer si time, u ulozi čitatelja i promatrača, otvaramo mogućnost šireg i dubljeg sagledavanja jedne obiteljske dinamike, a unutar nje i razumijevanja sudbine svakoga pojedinog člana.
Izvorno objavljeno: budidobro.com (24.08.2022.)