U potrazi za svrhom

Naše duše nisu željne slave, udobnosti, bogatstva ili moći.

Te nagrade stvaraju gotovo isto toliko problema koliko ih i riješe.

Naše duše žude za smislom, za otkrićem svrhe našeg življenja

zbog koje će naši životi biti važni jer smo svojim postojanjem

učinili svijet barem malo drukčijim.

Harold Kushner, američki rabin i pisac

Novac i materijalno bogatstvo danas su visoko na cijeni te se nerijetko uspješnost i sreća mjere isključivo kroz ono što posjedujemo. Međutim, znanstvena istraživanja demantiraju valjanost takve metrike jer su otkrila da je osam puta veća vjerojatnost da ćete biti zadovoljni svojim životom ukoliko ga doživljavate smislenim nego ako puno zarađujete. Drugim riječima, bez obzira u kolikom blagostanju živjeli za sretan i ispunjen život trebamo imati osjećaj osobne svrhe. Ona je razlog zbog kojeg postojimo, ono što nas pokreće i motivira da svako jutro ustanemo iz kreveta. Kada otkrijemo što je naša svrha spoznali smo sebe, a kad aktivno djelujemo u skladu s njom onda doprinosimo svijetu na jedinstven način. No, da bismo stvorili tu dodanu vrijednost, potrebno je svrsi pridružiti naše talente (ono u čemu smo dobri) i strasti (ono u čemu uživamo). Japanci taj spoj svrhovitosti, talenta i strasti nazivaju ikigai (iki=živjeti i gai=razlog). Opisuju ga kao ono nešto u čemu smo dobri i za čim gajimo strast, a ujedno to je i nešto što volimo raditi i čime možemo osigurati svoju egzistenciju. Povrh svega, iz navedene aktivnosti proizlazi i naš doprinos široj zajednici.

Mogućnost izbora

Kao što se i mi mijenjamo tijekom života tako se mijenja i naša svrha. Prema teoriji psihosocijalnog razvoja čovjeka Erika Eriksona, jednog od najznačajnijih razvojnih psihologa i psihoanalitičara, svaki pojedinac od rođenja do smrti prolazi kroz osam faza razvoja. Svaka od njih nam nosi jedno ključno pitanje, a ovisno o odgovoru do kojeg ćemo doći na temelju proživljenog iskustva izlazimo iz nje s usvojenom vrlinom (nada, volja, svrha, kompetentnost; vjernost, ljubav; briga i mudrost) koja nam omogućava uspješan prijelaz u sljedeću razvojnu fazu ili proživljavamo tzv. krizu identiteta. Od rođenja do 18 mjeseci pitamo se koliko je sigurna i pouzdana naša okolina (povjerenje vs. nepovjerenje), od 18 mjeseci do 3. godine trebamo li pomoć drugih (autonomija vs. sram i sumnja ), od 3. do 6. godine jesam li dobar ili loš (inicijativa vs. krivnja), od 6. do 12. godine kako mogu biti dobar u onome što radim (marljivost vs. inferiornost), od 12. do 19. godine tko sam i kuda idem - koja je svrha mog života (identitet vs. zbunjenost uloge), od 20. do 24. godine jesam li voljen(a) i hoću li dijeliti život s nekim (intimnost vs. izolacija), od 25. do 65. godine hoću li ikada učiniti nešto zaista vrijedno (produktivnost vs. stagnacija), a od 65. godine jesam li proživio ispunjen život (integritet ega vs. očajanje). Iz Eriksonove teorije je vidljivo da se već u doba adolescencije (5. faza) propitkujemo o vlastitoj svrsi i životnom putu, a u odrasloj dobi, koja traje većinu života (7. faza; od 25. do 65. godine), to se pitanje svrhe proširuje i na naš doprinos svijetu. Biramo hoćemo li život posvetiti isključivo baveći se sobom (zadovoljavanjem svojih potreba i želja) ili ćemo djelovati i za dobrobit drugih. Ako se odlučimo za ovo drugo onda usvajamo vrline brige i služenja te u altruizmu pronalazimo smisao življenja. Upravo to ističe i Richard J. Leider u svojoj knjizi "Moć svrhe" kad kaže: Moć svrhe znači uočavanje da nam je dan još jedan dan života - današnji dan - a s njim i izbor da promijenimo život barem jedne osobe.

Priča jednog pacijenta

Kada znamo što je naša svrha i živimo u skladu s njom onda pružamo svijetu najbolje od sebe. To je win-win stuacija i za nas i za ljude kojima smo okruženi što izvrsno predočava sljedeća priča:

Zbog jedne prilično složene operacije boravio sam u bolnici dva tjedna. Za to vrijeme imao sam sreću družiti se s mnogim ljudima koji su u toj bolnici radili. Bio je tu vrhunski kirurg sa svojom svitom mlađih liječnika koji su ga svuda u stopu slijedili, kao i moj glavni liječnik - gastroenterolog. Dakako, bilo je tu još mnogo liječnika i medicinskih sestara koji su se trudili učiniti mi život podnošljivijim. No, kolikogod bili iznimni stručnjaci, nisu na mene ostavili tako dubok utisak kao jedna osoba koja je bila na samom dnu hijerarhijske ljestvice zaposlenih u bolnici.

Bila je to čistačica, imigrantica iz Irana, koja je uvijek radila u noćnoj smjeni. To je bilo vrijeme kada mi lijekovi nisu puno pomagali, kada mi je krevet bio tvrd i neudoban i kada sam čeznuo izbjeći patnju i bol. U takvim teškim trenucima ta mi je fizički sitna žena namještala jastuke i tješila me kako će mi uskoro biti bolje. Pitao sam je o njezinom poslu koji se, na prvi pogled, sastojao od toga da prazni noćne posude, čisti i mijenja prljave plahte i bolničke ogrtače. No, ona je bila vrlo ponosna na svoj posao i to mi je i rekla! Izjavila je da je njen posao da se brine o tome da se pacijenti nakon operacije ugodno osjećaju u obično teškim jutarnjim satima. Kada sam zbog bolova poželio vrištati, ona bi mi govorila o članovima moje obitelji koji će mi ujutro doći u posjetu.

Iako je radila poslove koje su drugi vjerojatno smatrali nižerazrednima, ta je čistačica uživala u njima. Sjećam se koliko sam joj se puta u teškim noćnim trenucima zahvaljivao na ljubaznosti, a kada bih se ponovno probudio, njena predviđanja postajala su istinita - kraj kreveta bi stajala moja supruga, članovi obitelji i prijatelji i ja sam se doista osjećao bolje.

Ova čistačica bila je ponosna na svoj posao. Vrlo ponosna. Vidjela je sebe kao važnog člana zdravstvenog tima, a to je i bila. Svake noći stavljala bi svježe cvijeće u malu vazu koja je stajala kraj mog kreveta. Pitao sam je za to cvijeće i rekla mi je kako svake večeri prije posla svrati u trgovinu koja bi na kraju dana bacala neprodano cvijeće. No umjesto toga ona ih je zamolila da cvijeće daju njoj, a ona bi pravila male cvjetne aranžmane za "svoje" pacijente. Gledao sam u to cvijeće u ranim jutarnjim satima i njegova ljepota bila je još veća kada sam čuo tu priču.

(Izvor: Rijavec, M. i Miljković, D. (2009.). Pozitivna psihologija na poslu - što najbolje čini najboljima. Zagreb: IEP-D2.)

Snaga u teškim vremenima

Viktor Frankl, neurolog, psihijatar i utemeljitelj logoterapije, smatra da se smisao života razlikuje od čovjeka do čovjeka, iz dana u dan, iz sata u sat. I stoga nije važan smisao života općenito već smisao života određenog pojedinca u danom trenutku. Taj smisao ne bi trebao proizlaziti iz postizanja zadovoljstva i izbjegavanja patnje već kroz služenje nekom višem cilju ili iskazivanju ljubavi prema drugima. Može se činiti kontradiktorno ali, prema Franklu, u najvećoj mjeri ćemo se ostvariti kao osobe i doživljavati svoj život smislenim ako "zaboravimo na svoje sitne interese" te se posvetimo dobrobiti drugih ljudi i šire zajednice. Štoviše, patnju smatra važnim poticajem za osobni razvoj jer i najteže okolnosti nude mogućnost nekog izbora, što je i sam iskusio na vlastitoj koži preživjevši holokaust. Na tom tragu, njegov je stav da iz svake situacije treba izvući ono najbolje, a s obzirom na aktualnu situaciju - globalnu (koronavirus) i lokalnu (potres u Zagrebu) - Franklove riječi dođu poput uputa za preživljavanje. U teškim vremenima možda i više nego u mirnodopskim tražimo smisao u životu. Upravo tada subjektivni osjećaj svrhovitosti i korisnosti izranja kao nevidljiva ali pouzdana strategija za opstanak jer kad živimo i radimo stvari u skladu sa svojom svrhom onda iz te harmonije crpimo kreativnost, motivaciju, energiju i hrabrost za djelovanje.

https://www.inkubatorsrece.com/index.php/u-potrazi-za-svrhom/