Knjiga: Pismo kćeri

Rodila sam jedno dijete, sina, ali imam na tisuće kćeri. Crne ste i bijele, Židovke i muslimanke, Azijke i Latinoamerikanke, Aleutkinje i Indijanke. Krupne ste i sitne i zgodne i priproste, homoseksualne i heteroseksualne, obrazovane i nepismene, i ja se obraćam svima vama. Ovo vam ostavljam u naslijeđe. - poručuje Maya Angelou u uvodu svoje knjige eseja i poezije "Pismo kćeri" (Planetopija, 2019.).

Ova američka pjesnikinja, spisateljica, glumica, redateljica i istaknuta aktivistica američkog pokreta za građanska prava, punog imena Marguerite Annie Johnson Angelou, autorica je nekoliko zbirki poezije, eseja i šest autobiografskih knjiga. Njezin literarni izričaj uvelike određuju djetinjstvo provedeno na američkom jugu te činjenice da je žena i Afroamerikanka. U ovoj zbirci eseja, prvenstveno namijenjenoj čitateljicama, progovara o primarno "ženskim" temama, ali i onima univerzalno ljudskima.

Stavila je ruku na moj obraz i nasmiješila se. "Hajde, malena, nasmiješi se svojoj majci. Hajde." Napravila je smiješnu grimasu i ja sam se protiv volje osmjehnula. Poljubila mi je usne i zaplakala.

"Ovo je prvi put da te vidim da se smiješ.To je predivan osmijeh. Mamina predivna kći zna se smijati."

Nikad mi nitko nije rekao da sam predivna i nisam se sjećala da me itko ikada nazvao kćerkom. Tog sam dana naučila da je i osmijeh velik dar. U godinama koje su uslijedile naučila sam da su lijepa riječ i glas podrške velikodušje. Mogu se pomaknuti da za još nekoga napravim mjesta. Mogu pojačati glazbu ako je ugodna, ili je stišati ako je naporna. Možda me nikada neće znati kao filantropkinju, ali svakako jesam ljubiteljica čovječanstva, i rado ću dati od onoga što imam. Sretna sam što za sebe mogu reći da sam osjetljiva na potrebu bližnjih.

Možda i presudno životno iskustvo M. Angelou je trudnoća sa 17 godina i odgoj sina kao samohrana majka. Ono potvrđuje mudroslovicu grčkog filozofa Epikteta koji kaže da nas ne određuje ono što nam se dogodi već kako se mi s tim nosimo. Majčinstvo u adolescentskoj dobi uvriježeno se smatra otežavajućom okolnosti za start u život jedne mlade djevojke, no autorica upravo na svom primjeru pokazuje koliko zrelosti i snage iz toga može proizaći kao i koliko je podrška obitelji važna u takvoj situaciji. Umjesto osuđivanja u stilu "kako ti se to moglo dogoditi" i stava "što će drugi reći", Maya se mogla osloniti na svoje bližnje.

Ljudsko je srce toliko krhko i osjetljivo da uvijek treba neko opipljivo ohrabrenje da ne bi posrnulo u svojim naporima. Ljudsko je srce toliko žilavo i postojano, i toliko nepopustljivo: čim ga jednom ohrabrite, ono s glasnom nepokolebljivom upornošću udara svoj ritam.

Osim roditeljstva, kako iz perspektive djeteta tako i vlastitog majčinstva, društvene teme koje kontinuirano zaokupljaju M. Angelou su rasizam i ženska prava, a uz njih su svoje mjesto u ovoj knjizi pronašle i vjera, filantropija, "druge i drugačije" kulture, slučajno prijateljstvo i ljubav koja ne pita za godine. Jednostavno i britko, bez sustezanja, razotkriva tuđe ali i svoje predrasude, nedostatke jednako kao i vrline, te tako i čitatelja potiče na vlastito preispitivanje. Ne preza autorica od teških i kontroverznih tema, ali odabire pisati iz perspektive koja je protkana nadom i snagom koje proizlaze iz preuzimanja odgovornosti i slobodne volje u nošenju sa životnim izazovima.

Brod mog života možda plovi po ugodnim i mirnim morima, a možda i ne. Zahtjevni dani mog postojanja možda jesu, a možda i nisu svijetli i obećavajući. Bile oluje ili sunce, bile noći divne ili usamljene, trudim se biti ponizna i zahvalna. Ako baš ustrajem na pesimizmu, uvijek postoji sutra. Danas sam blagoslovljena.

Preuzeo: budidobro.com (03.07.2020.)

https://budidobro.com/dobra-knjiga-pismo-kceri-maya-angelou/