Knjiga: Kako manje misliti
Mozak čovjeka čine dvije odvojene polutke koje su povezane tzv. žuljevitim tijelom (lat. corpus callosum). Preko njega lijeva -linearna, metodična, sekvencijalna, verbalna i numerička polutka komunicira sa desnom - osjetilnom, holističkom, nagonskom i intuitivnom. Većina ljudi, njih 70-85%, ima dominantnu lijevu polutku dok kod preostalih 15-30% prevladava desna. Tu manjinu Christel Petitcollin, psihoterapeutkinja i trenerica u području komunikacije i osobnog razvoja, naziva "iznimnomislećima".
Tko bi pomislio da inteligencija može donijeti toliko patnje i učiniti da budemo nesretni? Pa ipak, oni se upravo na to žale. Uostalom, uopće se ne smatraju inteligentnima. Zatim, kažu da njihov mozak nikad ne miruje, čak ni noću, da se u njemu neprestano roje sumnje, pitanja, da neprestano sve propitkuju i da njihovoj pretjeranoj osjetljivosti ne može promaknuti nijedna pojedinost. Htjeli bi smiriti um. A najgore im je to što osjećaju da ih svijet doživljava kao drukčije, da ih ne razumije i to im nanosi bol. Zato često zaključuju: "Ja nisam s ovog planeta!" Misli im neprestano naviru i pridružuju se beskonačnim slikama, a svaka nova slika ponovo ih razdire. U njihovoj glavi sve se odvija odveć brzo. Pokušavaju tu bujicu slijediti ili šute obeshrabreni pred tolikom navalom informacija. Riječi su manjkave i ne mogu opisati nijanse i složenost njihovih misli. A najviše im nedostaju čvrsta uvjerenja na koja bi se mogli osloniti. Od neprestanog preispitivanja njihov sustav uvjerenja postao je slab i krhak poput kule od pijeska. Prema sebi su veoma kritički nastrojeni: "Zašto drugi ne primjećuju isto što i ja? Ili ja sve pogrešno procjenjujem? Ili ja sve pogrešno vidim?"
Senzibilnost, emotivnost i afektivnost očito su proporcionalne s inteligencijom. Ti ljudi su prave bočice nitroglicerina. Oni na najmanji dodir eksplodiraju od bijesa ili frustracije, ali nadasve od boli. U ovom svijetu nema ljubavi! Razapeti između apsolutnog idealiziranja i posebne vrste pameti, ti iznimno misleći ljudi imaju izbor između autizma i pobune.
U knjizi "Kako manje misliti - za one koji beskonačno analiziraju" (Poetika, 2020.), koncipiranoj u tri dijela, autorica nas upoznaje s karakteristikama i načinom funkcioniranja iznimnomislećih osoba (I. Urođeno sofisticirana mentalna organizacija). Potom iznosi s kojim se izazovima svakodnevno suočavaju bivajući okruženi ostatkom populacije koju naziva "uobičajenomislećima" (II. Originalna osobnost), a u trećem poglavlju (III. Dobro živjeti sa svojim iznimnim načinom mišljenja) nudi preporuke koje im mogu pomoći u boljoj prilagodbi na život u dominantno "lijevom" okruženju uz zadržavanje svoje "desne" osobnosti.
Sigurna sam da većinu kronično depresivnih osoba čine ljudi čiji se mozak potrošio vrteći se u prazno i hraneći se jedino jalovim preživanjem. Mogao bi se za to skovati termin intelektualna anoreksija ili intelektualna pothranjenost. Zato mislim da pronalaženje nečeg novog što nam daje osjećaj da smo korisni, nečeg što nas zaokuplja i tjera da ponovo rabimo svoje intelektualne sposobnosti predstavlja zdravo zrnje za naš mlin i da iznimnomislećeg može izliječiti od depresije.
S jedne strane iznimnomisleće osobe svojim osjetilima upijaju znatno više informacija iz okoline od većine ljudi (hiperestezija), a istodobno pate od manjka tzv. latentne inhibicije - otežano im automatsko filtriranje informacija kako bi se mogli usredotočiti na bitno. Stoga oni moraju uložiti svjestan napor kako bi selektirali podražaje i obranili se od osjetilnog preplavljivanja. Nerijetko su skloni poremećajima raspoloženja, teka i sna, a opet puni energije. Misli im se granaju u bezbroj smjerova, a pitanja i sumnje neprestano roje u glavi. Prije nego se odluče na akciju uvijek istraže sve mogućnosti, imaju na umu prošle događaje kao i potencijalne buduće posljedice. Iz minimuma informacija su u stanju intuitivno spoznati cjelovitu sliku iako ona nigdje nije jasno prikazana ili opisana. Francuska Udruga za zaštitu iznimnomislećih osoba okuplja sve osobe čiji mozak "ključa" bez obzira što je uzrok tome i slikovito ih naziva "pregrijanim žaruljama". Uključuje osobe s hiperestezijom, hiperaktivnošću, Aspergerovim sindromom, iznimno znatiželjne i emotivne osobe, one koje skaču s teme na temu ili imaju problem razvrstavanja misli jer im sve naviru istodobno.
Samo dijete ima potrebu za bezuvjetnom ljubavlju da bi se izgradilo. Odrasla osoba može bez nje. Ne trebate se sviđati cijelome svijetu da biste preživjeli.
Christel Petitcollin ovom knjigom želi podržati i osnažiti sve one koji se prepoznaju u opisu iznimnomislećih osoba da, unatoč svojoj različitosti od većine, prigrle svoje posebnosti i upravo njima oplemenjuju vlastiti i živote ljudi oko sebe.
Vi ste veliki medo koji, da bi živio, mora biti okružen ljubavlju i nježnošću. Budući da imate ljubavi u izobilju, znate je i primiti. Volite biti okruženi ljudima koji vas poštuju i surađivati s dobronamjernim osobama s kojima dijelite iste vrijednosti. Dakle, budite selektivni u izboru bliskih prijatelja. Ima još medvjedića na zemlji. Na vama je da ih pronađete.
Izvorno objavljeno: budidobro.com (09.09.2020.)