Knjiga: Disanje u mramor
Litavska spisateljica Laura Sintija Černiauskaitė autorica je četiri romana, brojnih novela, drama i kratkih priča te zbirke poezije. Njezin prvi roman "Disanje u mramor" (Naklada Ljevak, 2019.) osvojio je 2009. godine Nagradu Europske unije za književnost.
Ujutro, zaboravivši kamo je pošla, Izabela je zastala u dvorištu, zabacila je glavu i uronila u čistu, suncem prožetu beskonačnost. Činilo se da se njezina osobnost stapa s onom gore, da nje u kavezu od kostura ima još jako malo, da dogorijeva, isparava iz svog zatvora od stanica, da lebdi zrakom poput svog vlastitog mirisa, da se, eto, već razlila do šume, do rijeke, uvis - radosna supstancija koja se oslobađa.
Umjetnica Izabela živi na osamljenom seoskom imanju sa suprugom Liudasom i osmogodišnjim sinom Gailiusom koji boluje od epilepsije. Unatoč izazovima koje nosi život s vlastitim bolesnim djetetom, Izabela odluči usvojiti dječaka Ilju, povučenog i problematičnog šestogodišnjaka iz doma za nezbrinutu djecu. Od prvog susreta s dječakom Izabela osjeća poriv da mu pomogne i da ga "spasi" iako on u njoj istodobno pobuđuje osjećaje straha i odbojnosti.
Izabela se ne sjeća kada je Liudas prvi put donio kući taj novi miris. Vjerojatno ga nije odmah osjetila. Ali jedne večeri odjednom je shvatila da se njegov fluid već poodavno proširio kućom. Ništa nije učinila da nešto promijeni. Samo je s tihom rezignacijom promatrala kako se svaki dan vraća sve manje i manje Liudasa. Kako on topćući otresa blato s cipela, skida kaput, sjeda sučelice Izabeli i beskrajno priča i priča, topeći se u njezinim očima poput smrznute kore zaostale poslije zime.
Ilja, kao novi član obitelji, ne uklapa se u njihov postojeći život i svojim ponašanjem postupno mijenja, točnije, narušava cjelokupnu obiteljsku dinamiku. Izabela se silno trudi razumjeti ga, približiti mu se no kako u tome ne uspijeva njeno nepovjerenje i strah rastu do granice nepodnošljivosti te ga ona vraća u dom. Paralelno s tim događa se i suprugova nevjera zbog koje ga Izabela traži da se iseli. I kad se činilo da je život na imanju ponovno ušao u svoju kolotečinu, dogodila se tragedija koja Izabeli donosi neopisivu bol i na dušu joj stavlja pretežak teret.
Ona obuhvati djetetovo lice dlanovima, kao da pokušava zadržati život koji nestaje iz njega. Pljuska ga po obrazima pokušavajući izvući pogled ili zvuk, ali on ne sluša njezine ruke, njegove crte lica postaju strane, sklapaju se poput cvijeta koji ponovno postaje pupoljak i čini joj se da u svoje dijete gleda kroz prozor vlaka koji se udaljuje, gleda i više ništa ne može.
Laura Sintija Černiauskaitė donosi priču ispunjenu tjeskobom i "tamnim noćima duše". U fabulu ugrađuje osjetljive teme poput ubojstva i samoubojstva, alkoholizma, bolesti djeteta, izdaje, gubitka i unutarnjih previranja koja su posebno intenzivna u Izabelinoj umjetničkoj duši. Vješto portretira svoje likove s posebnim naglaskom na njihovo proživljavanje teških stanja i nošenje s kriznim situacijama. Iako se radi o proznom tekstu u opisima prirode i unutarnjih svjetova likova autorica njeguje specifičan poetski pristup koji mu daje posebnu lirsku notu.
Nikada nije bila u planinama, ali čeznula je za njima kao da ih je dobro poznavala, njihovu dezinficirajuću surovost i čistoću prirode, gostoljubivu pustoš u kojoj se razvezuju i otapaju i najzamršeniji čvorovi srca.
Izvorno objavljeno: budidobro.com (25.11.2020.)