Knjiga: Bijelo se pere na devedeset
Nakon što su joj djeca odrasla, slovenska novinarka Bronja Žakelj odlučila je napisati svoju prvu knjigu "Bijelo se pere na devedeset" (Naklada Ljevak, 2020.). Radi se o romanu utemeljenom na autobiografskim činjenicama koje su protkane fikcijom koji nas vraća u Ljubljanu 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća i opisuje život djevojčice Bronje i njene obitelji koju čine majka Mita, otac Janez, baka Dada i brat Rok.
U našoj se kuhinji sve radi. Razvlači se tijesto za štrudle, savija se savijača, tuku se šnicle, mijesi se tijesto za rezance, jede se. Za stolom se pišu domaće zadaće, uči se, crta se, pišu se čestitke za Novu godinu, čita se, puno se čita. U našoj se kuhinji ponekad i kupa i spava. U njoj se i pegla. Prije nego što se košulje peglaju, Dada ih poškropi vodom. Dada pegla vunene pulovere preko kuhinjskih krpa, koje isto tako poškropi.
U našoj se kuhinji puno i igra. Rok i ja se igramo igračkama koje držimo ispod prozora u kartonskoj kutiji od ulja zvijezda, a vi igrate šah, kartate se ili kockate. Kockate do kasno u noć, a i šah igrate do kasno, kao pravi mjerite si vrijeme. Sve puca kad se pomiču šahovske figure koje tata onda podloži zelenim filcom koji ostane od stolica. "Tako da djeca mogu spavati", kaže. Zbog toga si zadovoljna.
Opisujući svoje odrastanje autorica se obraća majci koja je središnja figura njenog života i s kojom osjeća posebnu bliskost. Čitatelj se susreće s plastičnim likovima čije su osobnosti istodobno obične i živopisne. Osim glavnih protagonista tu su i brojne sporedne figure - rodbina s majčine i očeve strane, susjedi, prijatelji... B. Žakelj slikovito i s humorom oživljava društvene okolnosti, povijesne i sportske događaje i ličnosti te svakodnevne situacije u kojima će se prepoznati svi čiji se život odvijao zadnjih desetljeća jugoslavenske ere. U jednom trenutku svakodnevne banalne brige poput one što će se jesti za ručak ili koju emisiju gledati na televiziji, zamjenjuje suočavanje obitelji s Mitinom dijagnozom raka.
Liječnica koja me čeka u zgradi sa slovom B je ozbiljna i velika. Ona puno pita i ja puno govorim. Zapisuje ono što ja govorim, tako da se osjećam glavnom i važnom.
"Znam da je vama i bratu umrla mama", kaže. Srce mi onda počne brže lupati, u obraze mi navre krv, jer me napokon netko opet pita za tebe, jer napokon opet mogu nešto reći o tebi.
Dok govorim o tebi, povremeno pogledam u strop, a ponekad kroz prozor; tako da se ne vidi da bih najradije plakala. Zato što ne želim plakati, zato što nikad ne želim plakati, jer se bojim da će od toga biti strah one koji slušaju i da više neće željeti slušati ni pitati i da će ponovno samo šutjeti. A kad budu šutjeli, ti ćeš opet biti daleko, opet ćeš biti negdje previše daleko od mene.
Zato govorim i objašnjavam kao da za mene nije ništa posebno to što si otišla, kao što nisu ništa posebno ni kozice ni rubeola.
S majčinom bolesti urušava se Bronjin djetinji svijet koji je dotad bio siguran, ispunjen radošću i toplinom. To je bio samo početak bolnih iskustava koje je prošla kao tinejdžerica i mlada žena. Ovaj će vam roman izmamiti osmijeh na lice ali i suzu u oku. Čitajući ga nemoguće je ne zapitati se koliko tjelesnog bola i duševne boli čovjek može podnijeti, a da ne izgubi vjeru u život i sposobnost da osjeti sreću.
Kažu mi da moram živjeti dalje, to mi kažu skoro svi, premda ja već živim dalje. Ja već živim dalje, samo ne živim onako kako žive oni, i neživim onako kao što sam živjela prije. Jer ništa nije isto, jer sad ni Roka više nema, jer je negdje između golemost njegove smrti.
I kao što mi nekad iz straha nisu dopuštali moj strah, sad me se opet iz straha ne usuđuju ostaviti u mojoj boli. Kad kažu da moram živjeti dalje, žele da idem na more, da čitam, da si kupim novu suknju. Jer jedino bi to značilo da su mi dali dovoljno sebe, da me nisu napustili, jer jedino bi to značilo da nisu ostali razoružani u brizi za mene. A to kažu i zato što znam da je žalost, isto kao i bolest, uznemirujuća, i da je nije primjereno nekontrolirano preglasno i predugo pokazivati naokolo; malo da, malo, koliko treba, tiho, suzdržano, ali ne previše. Bar ne tamo gdje je svi mogu vidjeti. Bar ne tamo gdje unosi nemir među neopterećene. I bar ne tamo gdje znači poraz. Poraz pred prividom da je unatoč svemu sve dobro i onakvo kakvo treba biti, i poraz pred smrću samom. Jer kad žalujemo za onima koji su već otišli, smrt isto tako kao i onda kad se izgovori "rak" udari u nas svom svojom snagom. A kad udari, sve nade da je za nas možda ipak neće biti, ugase se u tami kroz koju ne prodire naš pogled.
Roman "Bijelo se pere na devedeset" nagrađen je 2019. godine nagradom Kresnik za najbolji slovenski roman te je u kratkom vremenu od prve objave doživio sedam reizdanja.
Izvorno objavljeno: budidobro.com (12.05.2021.)
https://budidobro.com/dobra-knjiga-bijelo-se-pere-na-devedeset/