Umijeće asertivnosti

Asertivnost kao ponašanje kojim se učinkovito zauzimamo za sebe i štitimo svoje granice u interakcijama s drugima pretpostavlja posjedovanje određenih vještina poput aktivnog slušanja i jasnog izražavanja onoga što (ne) želimo i (ne) trebamo, a da pritom ni na koji način ne štetimo drugima.

Još su stari Latini mudro zaključili da je razlog zbog kojega imamo dva uha a samo jedna usta kako bismo više slušali, a manje govorili. Ipak, u praksi se pokazuje da slušamo sa svega 25 posto svojih mogućnosti, zapamtimo 50 posto od onoga što čujemo, a u narednih 48 sati dodatno zaboravimo polovinu od toga. Kad imamo negativan stav prema sugovorniku ili se uspoređujemo s njim, procjenjujemo i vrednujemo, moraliziramo i savjetujemo, umirujemo i tješimo, slažemo se sa svime ili tražimo prikriveno značenje izrečenoga, optužujemo i napadamo, mislimo što ćemo sljedeće izgovoriti ili usmjeravamo tijek razgovora... mi NE slušamo. Prakticiranjem aktivnog slušanja u svoju komunikaciju unosimo iskrenu spremnost da nekome posvetimo vrijeme i pozornost, te iskažemo razumijevanje i suosjećanje. To radimo na način da osobu ne prekidamo dok govori, ne izvodimo ometajuće pokrete, gledamo je u oči i, po potrebi, postavljamo tzv. otvorena pitanja (počinju sa "tko", "kako", "što", "kada" i "gdje") koja će je dodatno potaknuti na razgovor. Izbjegavajući pitanja koja počinju sa "zašto" smanjujemo vjerojatnost da će se osoba osjetiti optuženom za nešto i imati potrebu opravdavati se što prekida dotadašnji tijek komunikacije. Tehnike koje primjenjujemo kod aktivnog slušanja su:

• PARAFRAZIRANJE ili SAŽIMANJE - kada "svojim riječima" sažeto prepričamo ono što je druga osoba izrekla čime joj dajemo do znanja da je slušamo i razumijemo. Omogućava nam pojašnjavanje izrečenog sadržaja i provjeru jesmo li sve dobro shvatili ("Ako sam dobro razumjela, rekla si da...", "Želiš reći da...")
• REFLEKTIRANJE ili ZRCALJENJE - kada ponavljamo sugovornikove zadnje izgovorene riječi ili fraze u obliku pitanja čime potičemo sugovornika na davanje dodatnih informacija o temi zadržavajući tijek njegovih misli
• PREPOZNAVANJE EMOCIJA - kad aktivno slušamo onda nismo samo usmjereni na ono što sugovornik izgovara i kako se ponaša već i na osjećaje i stanja koje njegove riječi i ponašanja odražavaju. Pritom mu ne namećemo kako bi se trebao osjećati već iznosimo kako se nama čini da bi se mogao osjećati na temelju onoga što nam je ispričao (Doimaš/zvučiš/djeluješ tužno/prestrašeno/uznemireno...", Vidim/čujem/primjećujem/rekla bi da si sretna/uzbuđena/uvrijeđena...").

Sve navedeno šalje poruku sugovorniku da smo iskreno zainteresirani za ono što nam govori, da ga razumijemo i suosjećamo s njim. Pažljivo slušanje druge osobe, osim ne upadanja u riječ, uključuje i ostavljanje prostora za "prazan hod" između njenih rečenica, a ne se nužno odmah nadovezivati nekom svojom izjavom ili osvrtom (ma koliko neutralna i dobronamjerna bila). Tišina između izgovorenih rečenica može biti "ljekovita" jer ostavlja govorniku priliku da i sam sebe čuje i osvijesti izgovoreno, da samoinicijativno nešto uvidi, dopuni ili pojasni.

S druge strane, kada smo mi u situaciji onoga koji govori i želimo da nas sugovornik sasluša i razumije poželjno je primjenjivati tzv. "JA" poruke. Posebno su korisne u konfliktnim situacijama ili onima koje bi mogle prerasti u takve. Pružaju nam priliku da sugovornicima damo do znanja kako se zbog njih osjećamo, zašto se tako osjećamo i što sugovornik može učiniti kako bi promijenio situaciju koja nama predstavlja problem ili izvor nezadovoljstva. Dakle, kroz "JA" poruke govorimo o vlastitim potrebama, željama, očekivanjima, namjerama ili ciljevima. Njihovom primjenom smanjujemo vjerojatnost da će se sugovornik osjetiti napadnutim i zauzeti obrambeni stav jer se referiramo na njegovo konkretno ponašanje, a ne osobine. Ne prozivamo i ne etiketiramo.

"JA" poruka započinje iznošenjem naših osjećaja vezano uz specifično ponašanje druge osobe (samo opis, bez vrednovanja) i pojašnjavanje konkretnih posljedica opisanog ponašanja. Na kraju još može sadržavati i prijedlog rješenja situacije za ubuduće.

Osjećam se (imenujemo svoje osjećaje) kada ti (opisujemo konkretno ponašanje druge osobe) zato što (navodimo posljedice tuđeg ponašanja po nas). Stoga bi željela/voljela/predložila da (iznosimo prijedlog rješenja situacije s kojom nismo zadovoljni).

Za razliku od "JA" poruka u svakodnevnoj komunikaciji češće čujemo "TI" poruke koje obično uključuju (negativno) vrednovanje i mahom su usmjerene na osobne karakteristike pojedinca, a ne na njegovo ponašanje u konkretnoj situaciji. Stoga one kod osobe kojoj su upućene lako stvaraju dojam prozivanja i optuživanja za nešto, a time i potrebe da se obrani (napadom ili povlačenjem).

"Kad me učestalo prekidaš dok govorim, gubim tijek misli i postanem frustrirana. Bojim se da ti neću uspjeti reći sve što sam željela pa bi mi puno značilo kad bi pričekala dok ne završim rečenicu nakon čega ću rado saslušati što mi želiš reći." - umjesto "TI" poruke: "Ne poštuješ me i stalno prekidaš kad pričam."

"Kad ostavljaš prljavu odjeću po stanu, moram potrošiti dodatno vrijeme kako bi dokučila je li za pranje, a potom je i odložila u košaru za rublje. To me smeta i puno bi mi značilo kad bi o tome sam poveo računa." - umjesto "TI" poruke: "Užasno si neuredan. Uvijek ostavljaš svoju prljavu odjeću svuda po stanu."

"Vrijeme koje provedem čekajući te dok kasniš na radni sastanak automatski oduzima ono koje sam planirala posvetiti obavljanju preostalih zadataka. To me čini napetom jer nisam sigurna hoću li stići odraditi sve planirano do kraja radnog vremena." - umjesto "TI" poruke: "Stvarno si neodgovoran jer uvijek kasniš na sastanke."

Asertivnost podrazumijeva da je u redu izreći što želimo (pa čak ako to i nećemo dobiti), iznijeti svoje stavove ili prijedloge (pa čak ako i ne budu uvaženi), izraziti svoje osjećaje (pa čak ako ih drugi smatraju neopravdanima), promijeniti svoje mišljenje (pa čak ako će druge to zasmetati), reći "NE" kad nešto nije u skladu s našim uvjerenjima i prioritetima (pa čak i kad će nam drugi zbog toga nametati osjećaj krivnje) i biti tretiran s poštovanjem (pa čak i kad zaslužujemo kritiku zbog nekog svog postupka). Isto tako, biti asertivan znači ispričati se kad pogriješimo, biti uporan u ostvarenju onoga što nam je važno i kad nailazimo na prepreke, te biti svjestan vlastitih uspjeha i veseliti im se neovisno što o tome mislili drugi.

Na početku usvajanja ove vrste ponašanja važno je osvijestiti u kojim se situacijama ne ponašamo asertivno, a potom je poželjno zamisliti kako bismo u tim istim situacijama mogli reagirati na asertivan način. Osim te mentalne vježbe može nam poslužiti i usavršavanje asertivnosti u stvarnosti u za nas prijateljskoj ("bezopasnoj") situaciji s osobom od povjerenja. Korisno je i prepoznati u svom okruženju asertivne osobe i promatrati njihovo ponašanje (tzv. učenje po modelu) - kako se oni zauzimaju za sebe u odnosima s drugima. Kao i svaka druga vještina tako se ni ova vrsta ponašanja ne može usvojiti preko noći već zahtijeva ponavljanje i vježbu zato je važno ne odustajati ako se odmah ne postignu željeni ishodi.  

Izvorno objavljeno: Inkubator sreće (09.10.2020.)

https://www.inkubatorsrece.com/index.php/umijece-asertivnosti/