Knjiga: Namjerno zanemarivanje

Svatko tko je ikada iskusio neuzvraćenu ljubav čitajući roman "Namjerno zanemarivanje" (Naklada Ljevak, 2019.) moći će se poistovjetiti s glavnom junakinjom Ester Nilsson, tridesetjednogodišnjom filozofkinjom i slobodnom umjetnicom. Ester se smatra racionalnom osobom s dobro posloženim životom i prioritetima, a u njenom profesionalnom fokusu je "dekodiranje osobina svijeta i ljudi" primjenom "jezika i ideja".

Od toga dana kad je pronašla jezik i ideje i shvatila što je njen zadatak, odrekla se skupog života, jela jeftino, pazila na kontracepciju, putovala racionalno, nikada nije imala dugove prema bankama niti fizičkim osobama i nije se dovodila u situacije koje bi je odvlačile od onoga čemu je htjela posvetiti svoje vrijeme; čitanja, razmišljanja, pisanja i razgovaranja.

Foto: Naklada Ljevak
Foto: Naklada Ljevak

Ester je u dugogodišnjoj skladnoj vezi s Perom - muškarcem koji ju je puštao na miru i istovremeno zadovoljavao njene tjelesne i mentalne potrebe. No, jednog lipanjskog dana dobiva poziv da održi predavanje o umjetniku Hugu Rasku čiji "lik i djelo" iznimno cijeni. Tijekom njenog izlaganja u publici se našao i sam umjetnik koji je ostao pod dojmom njene fasciniranosti njime. Bio je to fatalan susret koji je do temelja uzdrmao Esterin dotadašnji život te se nastavio kroz nove susrete, duge razgovore i zajedničke večere. Preko noći Ester se ludo zaljubila u poznatog umjetnika.

Svaki put kad bi ona nešto prokomentirala nastupila bi tišina. Hugo nikada nije imao komentara na ono što je Ester rekla. Ester je uvijek imala komentar na ono što je Hugo rekao. Nijedno od njih nije bilo istinski zainteresirano za nju, ali oboje su bili zainteresirani za njega.

Ester je primijetila taj njegov nedostatak radoznalosti i velikodušnosti, ali nije dopustila da to utječe na obožavanje koje je osjećala.

Švedska spisateljica i novinarka Lena Andersson ovim je romanom, šestim po redu u svom književnom opusu, čitateljima ponudila gotovo mikroskopski uvid u unutarnje stanje i previranja osobe koja se suočila s neuzvraćenom ljubavlju. Nada "koja posljednja umire" sa sobom nosi samozavaravanje, iskrivljeno tumačenje postupaka i riječi voljene osobe te stalno iščekivanje da će se neželjene okolnosti promijeniti i ljubav postati obostrana. Roman je 2013. godine nagrađen najprestižnijom švedskom književnom nagradom August te književnom nagradom časopisa Svenska Dagbladet.

"Rekao si da ćeš razmisliti o tebi i meni."

Slušala je kako krcka na vezi dok se pokušavao prisjetiti. A onda se sjetio i rekao:

"Ne mogu tako brzo misliti. Takve stvari trebaju vremena."

Od svega što je mogao reći, to je bilo ono najgore, jer sve što postoji želi živjeti, a nada nije nikakva iznimka. Ona je grabežljivica. Živi i hrani se najnevinijim bićima. Njeno preživljavanje bazirano je na dobro razvijenoj sposobnosti da ne vidi ništa što ne potiče njen rast, te da se baci na sve što joj omogućava nastavak života. A onda preživa te mrvice sve dok i najmanji komadić hranjivosti ne bude iskorišten. Sada je nada žvakala s rajskom frenetičnošću. U nekoliko kratkih sekundi, osjećala se potpuno bestežinski.

"Dat ću ti koliko god vremena trebaš." rekla je...

Foto: Unsplash
Foto: Unsplash

Kirurškom preciznošću L. Andersson izdvaja fragmente svakodnevnih životnih situacija i kroz njih čitateljima dočarava Esterinu bol i čežnju za nedostupnim i narcisoidnim Hugom koji joj s vremena na vrijeme pruži taman toliko mrvica pažnje da održava njenu nadu da će ljubav koju prema njemu osjeća možda jednog dana biti i uzvraćena. Zaljubljenoj Ester nije dovoljan dokaz Hugove nezainteresiranosti za nju što joj ne odgovara na pozive i poruke, samoinicijativno se ne javlja i ne pronalazi vremena za druženja s njom jer je intenzivno angažiran na svojim umjetničkim projektima. Dovoljna je jedna kurtoazno ljubazna Hugova rečenica tijekom slučajnog susreta koju će Ester interpretirati na način da je njihova zajednička budućnost ipak moguća, štoviše, sasvim izgledna zbog koje će ona nastaviti čekati dan kada će ta željena budućnost postati sadašnjost.

Ester je otvorila usta. Počela izgovarati rečenicu koju je uvježbavala dok je hodala ulicama. Glasila je: "Mislila sam da bismo mogli malo porazgovarati nakon tako lijepe večere. Nikada nismo imali šansu pošteno razgovarati o tome što se dogodilo i što je s našom vezom i što da radimo sa svim ti lijepim stvarima što smo izgradili zajedno."

To je namjeravala reći.

To konstantno pričanje koje odbačeni žele. To konstantno pričanje. Onaj koji odbacuje nikada nema potrebu pričati.

Barem bi ona trebala znati da onaj koji ostavlja nema nikakve boli, onaj koji ostavlja nema potrebu razgovarati jer se nema o čemu razgovarati. Onaj koji ostavlja je gotov. To je ta velika bol. Onaj ostavljeni je taj koji ima potrebu pričati u nedogled. A sva ta priča je samo pokušaj da uvjeri onoga drugoga da je pogriješio. Da kad bi samo shvatio kako stvarno stvari stoje, onda ne bi odabrao učiniti to što je učinio, onda bi je volio. Sve to pričanje ne služi da se stvari razjasne, kako taj koji priča tvrdi, nego da razuvjeri i nagovori onoga drugoga.

Izvorno objavljeno: budidobro.com (06.03.2020.)

https://budidobro.com/dobra-knjiga-namjerno-zanemarivanje/